Najljepša zemlja na svijetu, najružnija država na svijetu.
I nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što si istjerala mene od sebe. Nikada ti neću oprostiti što si istjerala 68.000 mladih, obrazovanih i sposobnih ljudi.
Nikada ti neću oprostiti, najgora državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što te za gušu drže najgori od nas, dok se znojne potkošulje suše na bauštelama diljem zapada.
Nikada ti neću oprostiti, državo, što je kupljeno 68.000 karata u jednom smjeru samo prošle godine.
Nikada ti neću oprostiti, državo u najljepšoj zemlji na svijetu, što posljednjih sto godina ništa nisi naučila, a jedna se kuća tri puta rušila i gradila.
Nikad ti neću oprostiti, državo, što si otjerala mene i još 68.000 ljudi koji ne žele i neće da žive od sisanja tvog proračuna kojeg pune radnice na kasama žuljavim rukama.
Nikad ti neću oprostiti, državo, što si ti baš tu, u najljepšoj zemlji na svijetu i što tu gdje sve ima boju očiju, nikad neće moći živjeti hrabri, učeni, vrijedni.
Ni što te kao paraziti sisaju najgori od nas.
Tebe, zemljo Bosno i Hercegovino, još uvijek volim. I doći ću ti, ponekad, kao bolesnoj tetki u bolnicu. U tebi, ipak, sve ima boju najljepših očiju.
Pitat ćeš me: Kako ti je?
Reći ću ti: Meni je lijepo. Ništa ti neću slagati.
I nadati se da sam zaslužila da mi bude lijepo.
Autor je Marina Radoš. Rođena 25.12.1990. u Tomislavgradu. Od 2009. živi u Mostaru. Ne voli se hvaliti nagradama.
