Atraktivna Mostarka, glumica koja će iskreno u ovom intervjuu ispričati nikad ispričanu priču o sebi, odrastanju i glumi, samouvjereno kroči svjetlima pozornice. Unatoč svojoj mladosti, itekako je svjesna da je ispred nje još niz nepoznanica, trnovit put koji mora prijeći da bi dobila priželjkivani status koji se, osim talentom, stječe godinama i iskustvom, piše “Jutarnji“.
Ornelu Višticu šira je publika imala prilike upoznati kroz dvije telenovele – “Vatre ivanjske” i “Larin izbor”. Glumci često govore da je ta vrsta formata dvosjekli mač jer glumca zna na neki način obilježiti.
– Ono što bih voljela da mene obilježi jest rad. Rad na sapunici je mnogima nepoznat. Sedam mjeseci ili pola godine, ovisno koliko traje projekt, opstaju samo najjači. U svim vremenskim i produkcijskim uvjetima glumac mora opstati i stati ispred kamere, stati na dogovorenu poziciju na podu (ponekad se radi o milimetrima). Osjetiti svjetlo na setu, položaj kamere, osjetiti energiju partnera, ritam scene, ono što pisci i na kraju redatelj traži od vas.
Iznijeti emociju, tekst, bez obzira na to što nekad ne osjećaš prste od hladnoće, ili što si bolestan, prehlađen, bez obzira na to koliko ti je tekst blizak ili ne, stajati poput vojnika i braniti sve ono što nosiš u sebi. Pronaći u sebi razlog za smijeh iako ti se baš i ne smije ili razlog za prirodne suze ako traži scena od tebe da plačeš. Koncentrirati se na partnera, čuti ga, dok perifernim vidom uočavaš sve ljude koji se nalaze iza kamere (snimatelji, tonci, gaferi, asistenti, šminkeri…). Sve se to odvija u velikoj brzini, što znači da se i emocija mora dogoditi brzo. Iz te emocije moraš izaći jednako brzo jer sljedeća scena je ‘druga emocija’.
A ti nemaš niti minutu da se pripremiš. Što znači da večer prije moraš pripremiti sve scene koje snimaš sljedeći dan. Uglavnom se sve kupuje od prvog prolaza. Dosad sam snimila više od tisuću scena i svjesna sam da su neke bolje, druge lošije, ali i da sam svakoj toj sceni dala djelić sebe.
Eto, to vam ja zajedno sa svojim kolegama radim mjesecima. To vam je rad i rad. Ako me treba obilježiti, neka me obilježi – slikovito nam je opisala lijepa glumica, svjesna da joj se pružila prilika kakva se ne propušta.
– Moj je cilj raditi i raditi. Znate kako Rusi kažu…
Inspiracija joj je, kaže, to što voli ljude pa je pronalazi upravo u njima. U njihovu analiziranju i promatranju. Nije joj, dodaje, strano niti zatražiti savjet od starijih i iskusnijih.
– Volim i savjete i razgovore sa starijim kolegama. Sjesti s njima na ručak pa razgovarati o sceni. Uz svoj unutrašnji glas uvijek ću uvažiti glas starijeg kolege. Poštujem ih, posebno one koji imaju puno utakmica u nogama.
Svojom je glumom zadovoljna i sretna ako vidi jednaku reakciju kolege koji je igrao s njom u sceni.
– Kad završi scena, uvijek pitam, pa i po tisućiti put u danu: ‘Jel ti sve uredu?’ Ako se radi o zahtjevnoj sceni, onda obično zagrlim kolegu i podignem u zrak. Srećom, nitko od njih nije toliko težak – priča Ornela, otkrivši nam da s Ivom Mihalić voli snimati dinamične scene, a sa Slavenom emotivne. Njega još zna s Akademije pa joj je tim lakše.
– Slaven je divan kao partner, veliki prostor pruža kolegi. S Franom se volim smijati i unijeti pozitivnu ludost u scenu, s Filipom je uglavnom jureći vlak u koji volim uletjeti. A najviše se volim igrati sa Ksenijom, smijati se s njom, zezati. Ona svom partneru pruža savršen prostor za reakciju.
