– Anestezija je trajala samo dvadesetak minuta, koliko je potrebno za operaciju slijepog crijeva, a onda sam se probudila. Čula sam doktora kako govori medicinskim sestrama: “Treba veći rez, dodaj makaze!” Bila sam svjesna. Oni su nastavili a da to nisu primijetili. Osjećala sam užasnu bol – počinje svoju priču Nihada.
Veoma kritično
Godinu prije te operacije Nihada je radila mnoge pretrage. Učestali su bili bolovi u stomaku i problemi sa stolicom. Ipak, tome nije davala veliki značaj, jer je, kako kaže, bila mlada i optimistična. Imala je 26 godina.
– Nisam bila zabrinuta. Kada sam ulazila u bolnicu tog 21. februara, sa mnom su bili snaha i kolega. Tako, kako idemo prema sestrama i doktorima, pitaju: “Pa ko je od vas troje bolestan?” Uvijek sam bila tako pozitivna i nikada se nije primijetilo da me nešto boli – nastavlja kroz osmijeh Nihada.
Samo je htjela da sve to prođe brzo i uspješno, ali ni slutiti nije mogla kakav je preokret čeka. Bez straha je ušla u operacionu salu, a izašla sa stravičnim iskustvom.
– Bilo je veoma kritično. Doktori nisu znali kako da se ponašaju niti koliko da anesteziju produžavaju. A sve to sam čula, a oni to nisu znali. Nijedna se bol ne može porediti s tom koju sam osjećala. Bila sam sva razrezana. Nisam mogla prst da pomjerim, a ni oči da otvorim. Samo sam htjela kraj… A onda, osjetila sam toliku bol u donjem dijelu stomaka, koja me je nadjačala…. Tijelo se opustilo i znala sam da umirem – govori Nihada, koja danas ima 49 godina.
U tom trenutku velike boli, panike doktora i otkrivenih većih problema od upaljenog slijepog crijeva, Nihada je bila u stanju kliničke smrti.
– Sjećam se samo da sam se izdigla iz svog tijela, koje je ostalo na operacionom stolu. Svu tu užurbanost doktora, hitre poteze medicinskih sestara i svoju rastvorenu utrobu i crijeva vidjela sam s onog lustera što se nalazi iznad pacijenta. Bila sam smirena, potpuno. Ne znam koliko je to trajalo – prisjeća se Nihada.
Reanimacijom doktora vraćena je u svjesno stanje, ali kako kaže, ne sjeća se tih detalja.
– I poslije tog oživljavanja doktori su nastavili operaciju. Mislili su da sam pod anestezijom. Ali, i tada sam ih opet čula. Ponovo sam osjećala onu bol. Osjetila sam kako me šiju, kako zatežu kožu… Kada su završili, počeli su da me bude, da me šamaraju… Ne znam kako sam im dala do znanja da sam budna sva ta tri sata – kaže Musić.
Bolne godine
Nakon toga je samo htjela da se oporavi. Nije ništa pričala, ležala je u bolničkom krevetu.
– Sa mnom niko nije ni razgovarao niti sam bila upućena šta se dešavalo. Voljela bih da jesam. Na otpusnom pismu je pisalo da je to hronična bolest, zapaljenska bolest crijeva, poznata kao Kronova bolest. Preduvjeti za dobivanje te bolesti su stres, genetika, ubrzan život i ishrana… – govori sagovornica.
Ono što ju je dodatno šokiralo je, kako kaže, informacija da je u njenom stomaku uoči te operacije bila velika masa.
– Piše da je bila veličine dječije glave. Pritiskom, ona je pukla i razlila se po crijevima. A upravo sam takav osjećaj i imala svih tih bolnih godina. Govorila sam mami da imam nešto u stomaku. Kada su mi dali to pismo, kada sam se sa svim tim suočila, tek sam na izlasku iz bolnice počela da plačem i jecam – govori Nihada.
Nakon ratnog perioda, koji je nosio stres, uslijedilo je još operacija.
– Ponovo sam operisana 1999. I tada se bolest vukla godinu ranije. Tada mi je odstranjeno metar i po tankog crijeva. Četiri godine poslije, imala sam operaciju fistule. Tada sam imala dvije operacije u 15 dana, jer prvi zahvat nije uspio. No, i drugi zahvat je bio neuspješan pa mi u budućnosti slijedi još jedan pokušaj – kaže Nihada.
Iako joj je ostalo sjećanje na veliku bol i iskustvo kliničke smrti, Nihada ne skida osmijeh s lica.
– Pogled na svijet skroz mi se promijenio i ne mogu da shvatim ljude koji se stalno žale. Ponovo sam se rodila i počela drugačije da gledam na život. I danas, kada mi je kolonoskopija, koju svi izbjegavaju, postala normalan pregled, ja nosim osmijeh – ističe Nihada.
Uvijek ima gore od goreg
Nihada savjetuje mladima da svaku bolest ozbiljno shvate te da se bore protiv nje.
– Svi me prijatelji pamte po osmijehu. Prezasićena sam svojom bolešću, radije sam u društvu koje je opušteno i puno pozitivne priče. Bolesne rado saslušam, pomognem svojim iskustvom koliko mogu i uvijek im kažem: “Uvijek ima gore od goreg”, što je i inače moja parola – kaže Musić.
Takve iznosimo u bijelom čaršafu
Musić je uoči prve operacije dijelila sobu s časnom sestrom, koja joj je ulila nadu i dala snagu.
– Bila je to mlada žena čija se operacija slijepog crijeva završila uspješno. Djelovala je mnogo na mene i ohrabrila me je, a onda sam se ja kroz tu toplu priču suočila sa dvojicom momaka koji su došli po mene da me voze. Kako sam se ja šalila, oni su rekli: “Takve iznosimo u bijelom čaršafu.” Kroz osmijeh sam im poručila da pričaju šta hoće, ali da ću izaći na nogama šta god bilo – sjeća se Nihada.
