Znajući da priča nije gotova, mi, djeca, skakutali bi oko džamije i slavodobitno tresli džepove u kojima bi zveketao novac.
Nikada neću zaboraviti to lijepo hercegovačko jutro. Majka nas je probudila. Neobično, ali bili smo veseli i razdragani, a, mora se priznati, djetetu koje je tek postalo na svijet baš i ne prija da ga neko digne iz postelje i to u gluho doba noći, kad je san najslađi. Ramazan je bio za nama. Sestra je još bila u povojima. Roditelji su postili. Postio sam i ja, ili su me barem tako ubjeđivali jer bih u te vrele dane – ramazan je i tada bio usred ljeta – postio jedan dan donekle, a slijedeći dan nastavio, pa bi to majka o iftaru nekako ‘ušila’ i meni bi se pikao dan posta. Nikada nisam vidio konac i iglu, iako sam se propinjao i protezao gledajući kako to majka radi, ali hajde, važno je bilo da se pika.
Doručkovasmo, obukosmo najljepšu haljinku koju smo imali, majka nas namirisa i pravac ka džamiji. Nebo vedro, da vedrije ne može biti. Čuje se samo cvrkut ptica, poneki zrikavac i mirni, tihi koraci ljudi koji hode na sabah. Džamija je već bila dobro popunjena. Odasvud je izbijao neki poseban i ugodan miris – tek kasnije ću shvatiti da je to nešto što je spoj kamena, drveta, ćilima i samo Bog zna koliko skrovitih i iskrenih molitvi iz vjerničkih prsa. Danas džamije kadimo i pršćemo svim i svačim, ali samo stare džamije imaju taj šmek.
Klanjali smo sabah. Hodža je potom učio iz Musafa. Ponekad bi svi zajedno učili tekbire, pretvarajući se u hor. Zapravo, ti spontani džamijski horovi iz čijih grla se ore salavati ili tekbiri su posebni. Za to nema posebnih proba ili vježbi, ali se svakojaki glasovi tako nježno spoje i odašilju najmilozvučnije melodije.
Hodža nam objasni kako se klanja Bajram, podsjeti nas da se još može dati ‘vitrovašče’ i namaz krenu. Već za par minuta hodža je bio na minberi i vazio. Da me ubijete, ne znam ni koliko je vazio, ni šta je kazivao. Znam samo da smo poslije toga svi bili srdačni i nasmijani.
Ljudi su jedni drugima stiskali ruke i s osmijehom govorili „Bajrambarećola, Kasime!“, „Allah raziola, Meho!“, „Mašala, vidi finog momka! Čiji si? Aha! Deder, kupi sebi nešto!“… Kući sam donio pune džepove para; nešto papirnih, ali uglavnom gvozdenih. Sjećam se ljubomornih zadirkivanja: „Čuvaj se ako zagrmi, u tebe bi prvi grom zvizno, pun si gvožđa!“.
Nije grmilo, ali je bilo lijepo.
Između dva bećarca
Do naše džamije je bila jedna stara zgrada. Negdje bi je zvali „mutvak“ jer je po svemu ličila na neku kuhinju. Mi smo je zvali mejtef jer smo tu išli u mejtef. Čim se Bajram klanja, ljudi bi svraćali u taj mejtef/mutvak i pili kahvu. Moj babo, rahmetli, pravio je kahve. Tad sam se pitao kako sve može popamtiti jer su narudžbe stizale svake sekunde. Kasnije sam shvatio da i nije trebao mariti za narudžbe; svi su pili kahvu i trebalo je samo stati na vrata i prebrojati francuzice i eto ga.
Znajući da priča nije gotova, mi, djeca, skakutali bi oko džamije i, cereći se svojim vršnjacima, slavodobitno tresli džepove u kojima bi zveketao novac. Čim bi sijelo u mejtefu bilo gotovo, a znalo je potrajati i sahatak, djeca bi se poredala uz mejtef i uslijedio bi nastavak druženja. Ne znam kojoj tačno vrsti muzičkog izričaja pripada, ali bećarac je bio nezaobilazan. Nekoliko muškaraca stalo bi u polukrug, jedan bi započinjao, tačnije pjevajući skitio nekoliko stihova, a ostali bi to uglas ponavljali, posebno naglašavajući i melodijski ukrašavajući krajeve stihova neizostavnim “eeeeeeeeee” ili “ooooooooo”. Nerijetko bi se na kraju i krisnulo. U pauzi između dva bećarca, ljudi bi zurili u neku neodređenu tačku i žvakali vlastite usne, valjda nadajući se da će sad biti još bolji.
Čim bi se izbećaralo, prelazilo se na potezanje konopa, skok udalj i bacanje kamena s ramena. Bilo je tu još štošta, ali bez svega toga Bajram ne bi bio Bajram.
I danas prođem pored iste džamije. Bila je srušena pa je obnovljena. Danas je možda i ljepša, ali nema onog mirisa. I danas, kad god pogledam njeno prelijepo dvorište, jednim krajičkom oka vidim kako se s ramena fista kugla, kako se takmiči u skakanju, kako vrije kahva u mutvaku i kako vesela bajramska družina bećara.
Bajram u Meki
Skoro tri decenije nakon toga, Bajram me zateče u časnoj Meki. Kud ćeš ljepše, rekli bi mnogi! Međutim, nije sve baš išlo po očekivanjima. Zapravo, prvi put sam bio na svetim mjestima pa nisam ni znao šta očekivati.
Noć prije Bajrama krenuli smo sa Arefata. Otegnulo se. Najprije kasnili mi, pa kasnili autobusi, pa upali u uobičajenu gužvu. Sabah na Muzdelifi pa, korak po korak, do Mine i polahko u hotel. I šta će ti biti – prošao Bajram. Naše hadžije, posebno oni stariji među njima, u šoku. Najblaže kazano – u šoku.
Ljudi moji, proš’o Bajram a nije se bilo u džamiji.
Šaltaju se TV kanali – nema bajramskog programa. Motre se prolaznici – niko nikom ne čestita.
„Gluho bilo, kakav je ovo Bajram!“, čujem jednog starijeg hadžiju kako se sam sa sobom ibreti.
Prilazim mu i kažem kako se nije stiglo, gužve su. Pokušavam ga smiriti i olakšati mu žal za propuštenim Bajramom. Nagovaram ga da skupa odemo negdje na džumu. Može, veli, ali u neku manju džamiju, da se malo otarasi gužve i da koju sadaku nevoljniku udijeli. Tako je i bilo.
Nađosmo jednu omanju džamiju do koje vodi nekoliko uskih i strmih sokaka. Dedo me zamoli da ostanemo u dvorištu džamije do ezana, fina je hladovina a usput se može koja i zapaliti. Dedo je pušio, a ja pored njega gledao svijet što se slijeva u džamiju.
Niz jedan sokak se promoli stariji čovjek. Išao je sporo.
„Eno ga! Ubio se za sadake!“, trznu se dedo i maši se za džep. Prebire li prebire, ali para nema.
„Tobe jarabi, ponio sam pare!“, pravdao se.
Starac se u međuvremenu potpuno primakao džamiji. Tipična bijela halja sa arapskom šamijom na glavi. Doimalo se da taj čovjek nema ništa drugo sem toga, a i to što je bilo na njemu, bilo je pohabano i vidno iznosano.
„Vala, dedo, ako je iko za sadake, ovaj je“, velim mu, a on i dalje prebira po džepovima.
Utom starac promiče pored nas i uđe u džamiju. Uskoro se zaori ezan, a dedo poskoči. Našao novac.
„Sačekaću ja njega pred džamijom, ovo je njegova nafaka i nema druge!“, bio je odlučan.
I nas dvojica uđosmo u džamiju. Otklanjali smo sunet i čekali hutbu, kad, imaš šta vidjeti: isti onaj starac, onaj što je za sadake, propeo sa na minberu i drži hutbu. Moj dedo koluta očima, pa zuri čas u mene, a čas u minberu.
Izišli smo iz džamije. Dedo se obuva i ništa ne govori. Kad smo lijepo odmakli, veli on meni: „Eh, što me dragi Allah sačuva sramote, jesi li vidio; ja mu sadaku pripremio, a on efendija!“.
Išli smo neko vrijeme šuteći. Na ulazu u hotel, dedo mi kratko odbrusi:
„Znaš šta? Svaka čast svačemu, ali našeg Bajrama nema niđe!“
