Admira i Boško rođeni su 1968. godine. Upoznali su se na Olimpijadi u Sarajevu. Njihovo prijateljstvo brzo je preraslo u ljubav koja se nastavila i dok su grad zasipale granate. Bili su nerazdvojni. Njihovi roditelji podržavali su ljubav, a Admira i Boško planirali su zajedničku budućnost, vjenčanje i porodicu.
Godinu dana nakon početka agresije odlučili su napustiti Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Jedini izlaz bio je preko Vrbanja mosta (današnji Most Suade Dilberović i Olge Sučić). Izlazak iz grada dogovorili su preko zajedničkog prijatelja. U slobodu su krenuli 18. maja 1993. godine. Vjerujući da je primirje na snazi, nisu čekali noć, već su se preko mosta Vrbanja zaputili u 17 sati.
Snajperski metak je pogodio Boška. Drugi metak je pogodio Admiru. Smrtno ranjena, uspjela je dopuzati do Boška, zagrliti ga. Nekoliko minuta kasnije pored njeg je izdahnula.
Njihova tijela su sedam dana ležala nasred mosta. Nije se moglo učiniti ništa jer su agresori most Vrbanju stalno držali pod snajperskom vatrom. Nisu su se mogli izvući, zbog stalne paljbe i insistiranja tadašnjeg UNPROFOR-a da se tijela neće izvlačiti dok se proglasi primirje.
Admira Ismić i Boško Brkić su prvo sahranjeni na groblju u Lukavici. Kasnije su njihova tijela prebačena u Sarajevo i sahranjena na groblju Lav.
Ljubavna priča Boška i Admire bila je posebno zanimljiva u to vrijeme budući da je Admira bila Bošnjakinja (muslimanka), a Boško Srbin (pravoslavac). Slika njihovih zagrljenih mrtvih tijela sa Vrbanja mosta obišla je svijet. Dvoje ljudi koji su samo željeli svjetliju biudućnost za sebe hladnokrvno su ubijeni, a njihova tijela ostavljena danima da leže na “ničijoj zemlji”.
Nazvali su ih sarajevskim Romeom i Julijom. Njihova priča jedna je od rijetkih lijepih iz ratnih godina. O njima su pisali strani mediji, snimani filmovi i pjesme. Jedna od poznatijih je i pjesma Zabranjenog pušenja nazvana “Boško i Admira”.
Danas, 23 godine nakon njihove smrti, nije povedena nikakva istraga. Još uvijek se ne zna ko je odgovoran za njihovu smrt.
