Ništa ne bi bilo neobično da Anđa nema 70 godina i da nikada nije upalila televizor, uključila strujni šporet ili perilicu za rublje. Ona živi sama u šumi Liska i još uvijek rublje pere drvenom prakljačom iz srednjega vijeka, piše Slobodna Evropa.
Životna priča Anđe Marin vrlo lako bi se mogla pretvoriti u film jer ona je žena koja je do prije dva dana živjela bez struje iako ima 70 godina. O njoj smo krajem prošle godine pravili priču naslova Anđa među vukovima. Evo šta je izjavila lani.
„Samo shvatite vi da jedan ili dva dana budete bez struje. Ništa ti nemaš na struju. Ništa apsolutno – ni spremiti, ni oprati, ni vidit televiziju, ni radio, gramofon, ma ništa. Ni kasetu. Šta, otkad?Ulošci skupi, baterije, kupiš je. Kad je snijeg , ne odem po dva mjeseca nikuda. Snijeg me zatrpa. Živim u ovoj šumi stalno. Svi su mi otišli, ja ostala sama, i amidže i sestre.“
Dolaskom struje u Anđinu kuću, ona ima skromne želje:
„Šta mi je najpotrebnije? Volila bi televizor i strujni šporet da mogu skuvat kavu sad naročito ili ugrijat čorbu, ili skuvat čorbu. Pa, bome, na zimu bih ložila. Imam drva, štedila bih struju. Sa minimalnom penzijom od 240, ja to ne mogu plaćati. Sad će 70 godina, ja nisam televizor upalila. Žalosno je.“
Neki su već obećali pomoć Anđi, ali još uvijek nije dobila nijedan aparat na struju:
„Rekla neka raja, imaju kao crno-bijele televizore: ’Donijet ćemo ti, Anđe.’ Ma valja meni i onaj crno-bijeli da nešto vidim kad ne merem spavat zimi. Jedna žena mi došla, nudi me za strujni šporet:’Nije nov ali, vala Anđe, al kola sva rade, nosi ga!’ Pa rekoh: ’Vidit ću – nisu bili još priključili – fala ti, Ane, vidiću.’ Kaže: ’Ja odoh ćeri u Njemačku, uzmi, meni dala ćer nov.’“
Koliko je Anđa daleko od civilizacije govori i priča koji nam je ispričala kada smo je posjetili prošle godine. Kako živi u šumi Liska, kada joj je majka umrla svijet se okupio na ispraćaj za ukop. Medvjedi su se iznenada pojavili iz šume i svi su se mještani razbježali.Trebalo je dva sata vremena da se lovci okupe i otjeraju medvjede od Anđine kuće.
„Ja sam uskopala dva dunuma ručno. Nije mogla doći ni freza. Razbolio mi se jedan moj komšija musliman – ručna freza, meni druga ne može ovdje radit. Da mi preoru – vratit će mi gore đubre s konjima. Ja sam sedam dana kopala i iznijela sam sedam sepeta trave, pošto sam je ugnojila na jesen i uzorala. I onda sam ručno sve posadila i okopala. Sve mi je dobro. Imam tikava i krastavica. Pa jesu godine, ali ne boli me ništa. Ja to s apetitom. Ja volim zemlju, zemlja me othranila. Znam da mi je hrana sa zemlje i da je život – što posijem to ću i pojesti.“
Iako je stigla struja u Anđin dom, petrolejku koja joj je decenijama rastjerivala mrak nije poslala u mirovinu:
„Jest da je više ne palim, ali neka mi je, more nestat struje. Ja sam daleko, nemam čim nazvat električare kad budne kvar. Uzet ću još koji litar gaza. U šumi živim – ipak to moram mislit. Ja s njom umirem. S njom sam se othranila i umirem.
RSE: Hoće li ti ova struja produžiti život?
Anđa: Ne znam, ne znam. Čuće se ako budem dogodine živa…
