Dragica Plauc (52) otvorila je vrata u svom domu u Düsseldorfu. Dva mladića stoje nepomično, bez riječi. Ona ne zna kamo gledati, u jednog pa u drugog. Pruža im ruke, vladaju tišina, nevjerica… Hiljade pitanja bez odgovora. Niko ne može izustiti ni riječ. A onda odjednom – navala suza, osmijeha, jecaja, vapaja i toliko dugo, predugo čekani zagrljaj prepun emocija.
Ipak, ne postoji dovoljno riječi kojima bi se mogao opisati susret Dragice Plauc s blizancima za koje svim srcem vjeruje da su njezini. Kako sama kaže, nada je drži već 21 godinu, od kada su nestali iz bolnice u Tuzli. Podsjećamo, Dragica je 5. avgusta 1993. u Tuzli rodila dva dečkića. Kako su joj tad rekli, morali su ostati u inkubatoru nekoliko sati. Nikad ih više nije vidjela. Rekli su joj da su mrtvi. Njezina agonija i tuga, kao i njezina supruga Gorana, traje od tada. Iako imaju još tri kćeri, njezino srce i dalje je tražilo davno izgubljene sinove. Sada, nakon 21 godinu, vjerojatno ih je pronašla. Put je bio dug, bolno težak, s tisućama neprospavanih i isplakanih noći. Kako je došla do njih?
Dragica je od početka imala rodne listove svojih dječaka. Iako su joj rekli da su umrli, nikad nije dobila niti jedan dokument koji to dokazuje niti je vidjela njihova tijela. Tijekom dva desetljeća dobila je stotine informacija koje su je vodile… Ali nikad ovako blizu. Blizanci Zoran i Dragan P. žive godinama u Grazu. Kažu da nikad nisu osjetili pravu roditeljsku ljubav. Ne sjećaju se najranijih dana, ali kako kažu, cijeli život osjećaju da nešto nije u redu s njihovom obitelji…
Dečki su do sedme godine živjeli u malome mjestu kraj Tuzle. Bili su kod navodnih bake i djeda. Tada su ih poslali navodnoj majci u Austriju. Svi papiri koje imaju kod sebe su im, kako kažu, čudni.
– Na jednima piše da smo rođeni 1991., na drugima 1993. Različita su nam i mjesta rođenja. Znali smo od početka da ne pripadamo toj obitelji – rekli su mladići.
Dodali su kako se nadaju da su im Dragica i Goran pravi, davno izgubljeni roditelji. Prekjučer su iz Graza stigli u Dusseldorf.
Oni su išli Plaucima, jer Goran još trpi bolove od ranjavanja u ratu pa su ga htjeli poštedjeti puta.
Dragica noć prije njihova dolaska uopće nije spavala.
– Ne znam koliko sam kilometara napravila tu noć od dnevnog boravka do kuhinje. Nisam imala mira, bila mi je to jako duga noć. Nazivala sam kćeri i pitala ih jesu li se javili, što kažu kako im je na putu, dokle su stigli… – kroz suze govori Dragica. S njima su u Njemačkoj i tri kćeri, Tanja (36), Daniela (32) i Maja (13). Upravo je Tanja sa sestrom dočekala blizance ispred zgrade u Düsseldorfu.
– Bojali smo se za majku kako će podnijeti susret s blizancima, pa smo sestra i ja odlučile otići na dogovoreno mjesto i dočekati blizance. Kad su izašli iz prijateljeva automobila, stali su nasuprot nas. Stajali smo nekoliko minuta bez riječi. Čuli smo se prije toga telefonom, ali ovo je bilo nekako drugačije. Pobijedili su strah, prišli su nam i zagrlili nas. Prije nego što smo stigli do stana, nazvala sam majku i pitala je kako se osjeća. Odgovorila mi je da je sve u redu – rekla je Tanja. Tada su dečki pozvonili Dragici na vrata.
– Raspričala se i stalno ih je zapitkivala jesu li umorni, jesu li gladni, žedni, samo kako bi im ugodila. Nije trebalo puno i svi smo se počeli ponašati kao da se oduvijek znamo – rekla je Tanja Plauc.
Jučer poslijepodne išli su dati uzorke za DNK test kako bi utvrdili da su zaista obitelj i da njihova životna patnja napokon završi, a počne novi, ispunjen zajednički život.
– Samo da DNK pokaže da su naši, onda ćemo za sve ostalo lako. Svi koji su nam to učinili kad-tad će morati odgovarati. Dečki su s nama tek nekoliko dana, a zavolio sam ih kao najrođenije – rekao je Goran dok ih pogledom u sobi dnevnog boravka traži.
Oboje se slažu da će, bez obzira na rezultate, prihvatiti dečke kao svoje.
– Mi više ne znamo ni kad smo ni gdje rođeni. Prema jednim dokumentima, rođeni smo u jednom selu kraj Loznice u Srbiji, a prema drugima u Austriji. Više ne znamo kome vjerovati – kažu braća.
Njihova navodna majka Svetlana P., rodom iz Srbije, pokušala se ubiti prije manje od mjesec dana. Navodno zbog izjave ujaka koji ju je dan ili dva prije nazvao te joj rekao: “Ona žena traži sinove”.
Bacila se sa zgrade u naručju s petogodišnjom kćeri. Obje su preživjele pad. Te večeri u stan im je došao navodni ujak koji je sjedio, pio i samo se naglas pitao: “Zašto sam joj išta rekao, nisam joj trebao govoriti za tu ženu”. Blizanci su cijeli život sumnjali da im ona nije majka. Prije nekoliko godina su saznali da ona uopće nije mogla imati djece te da je nedavno za to dobila i potvrdu. I sad se pitaju čija je curica s kojom je skočila kroz prozor. No, kako kažu, sad je najbitnije da dobiju DNK analizu kako bi mogli početi novi, sretniji život sa svojim roditeljima i sestrama.
– Već su dva dana nerazdvojni. Cijelo vrijeme su posvećeni blizancima. Sve iz zanima i sve žele čuti. A svaki razgovor je isprepleten snažnim emocijama – govore kćeri.
Kroz nekoliko će dana rezultati testa biti gotovi.
Blizanci: Naš je život u Austriji bio težak
Austrijski mediji su prije tri sedice objavili priču o nesreći u Grazu. Tada je Svetlana P., rodom iz Srbije, skočila kroz prozor. U naručju je imala curicu (5). Pisali su da ima i blizance Dragana i Zorana P. Sve je to pročitala Dragica u Njemačkoj. Tada je osjetila strašnu povezanost i počela je istraživati. I njezini sinovi su se zvali Dragan i Zoran te su imali 21 godinu. Tako je došla do mladića.
Blizanci su ispričali kako im je život s navodnom majkom bio težak i da se već prije htjela baciti kroz prozor, ali su je uspjeli spriječiti. Tada je završila na liječenju u klinici u Grazu. Navodno je bila i u strahu od bivšeg muža, oca djevojčice s kojom se bacila kroz prozor. No upitno je da li je ona uopće njezina kći jer, kako dečki kažu, vidjeli su potvrdu da ne može imati djece. Osim toga, Svetlana je navodno bila jako utučena jer je curica Jasmina imala problema sa srcem i morala je na nekoliko operacija.
