Odrastao sam u strogom katoličkom okruženju, uz pobožnu tetu koja je željela da postanem svećenik. Između moje osme i desete godine života odvijao se njen plan, kada me stalno vodila na vjeronauke i po crkvama, sa željom da me posveti Bogu. No, desilo se da su se moje golišave nožice u bijelim bermudama dopale velečasnome, koji me je odvojio od druge djece kako bi nada mnom izvršavao bludne radnje. Danas kao po pravilu svi pišu kako tada djeca pate i javljaju se u njihovo ime, no ja nisam napisao roman da bih ga optužio, već iznosim fakte, a jedan od istinitih je da mi je njegovo zanimanje do određene granice bilo ugodno. Od njega sam jedino dobivao sladoled i džepove pune famoznih bombona 505 s crtom. Kao dijete gladno ljubavi, ostavljeno od roditelja hladnoj teti, godila mi je njegova pažnja i dodiri, a kad sam joj to ipak pokušao priopćiti, opalila mi je pljusku.
Na tramvajskoj stanici ispred crkve u Petrovoj ulici, tako me snažno udarila da su to čuli svi prolaznici i u tom trenutku kao da je u mom životu nestalo mirisa, kao odgovor na agresiju. Zašpotala me, zaprijetivši da će mi se dogoditi još gore ako mi više ikad padne na pamet govoriti sramote u vezi velečasnog. Mislim da je slijepo vjerovala kako lažem jer povjerila me crkvi kao Božjoj instituciji, a u njenoj percepciji bilo je moguće samo da to nezahvalno dijete smišlja paklene ovozemaljske osude protiv tih svetih ljudi, koji su tu samo da me Bogu privedu, a ne to što ja izmišljam.
Za nju seksualnost nije postojala kao takva, već samo raj i životna muka kojom ga moramo zaslužiti. U toj priči, velečasni gleda samo izravno u Boga, a ne u naša međunožja. A ja sam bio lijepo dijete, frapantno nalik Tadziju iz “Smrti u Veneciji” Luchina Viscontija, pa se u mene zagledao taj velečasni. Vodio bi me na izlete i dodirivao, a meni je u potrazi za ljubavlju to godilo, sve do trenutka kada je zatražio da sjednem na njegov ud. Pokušao sam se obraniti, no bezuspješno. Ali, nije najstrašnije to, već ono što je uslijedilo kad me pustio. Dovezao me do Šulekove ulice u blizini doma, s tragovima krvi na bijelim hlačicama, a teta ih je samo uzela i šutke oprala – danas 60-godišnji multitalentirani umjetnik, pozorišni, dramski i operni reditelj, koreograf i scenograf, utemeljitelj i direktor nekolicine pozorišta i festivala među kojima je najzvučniji “Zlatni lav“, za koja je dobio brojna priznanja poput odličja Predsjednika Hrvatsje za doprinos u kulturi Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Marulove nagrade, nagrade Hrvatskog glumišta te Prešernove nagrade, Damir Zlatar Frey prisjeća se traume iz djetinjstva koju je dugo osvještavao.
Danas, tvrdi, više nikoga ne osuđuje, ali dugo je bio bijesan, ljutit i ogorčen na sve oko sebe. Autobiografski roman za njega je tako dio terapije odagnavanja demona iz podsvijesti i njezina iscjeljivanja, a drugima, nada se, poruka da svatko tko je isto tako bez roditeljske skrbi, zanemaren, može uspjeti u životu i napraviti respektabilnu karijeru.
Izgradio sam karijeru u tri države, a sam sam sebi bio otac i majka, učitelj i onaj koji prašta – sve u jednom. Smatram da je najvažnije riješiti se ogorčenja, a kako drugo nego iskomunicirati to što se desilo, a nisi bio kriv.
Velečasni koji je nad njim spolno općio nikad nije za to kažnjen.Napredovao je do visokog mjesta u Zavodu Svetog Jeronima u Vatikanu. Vidio sam u “Glasu Koncila“ njegovu fotografiju, kao veoma uspješnog svećenika.
Ma koliko njegovo sjećanje bilo bolno, Damir Zlatar Frey sve mu oprašta.
– On je meni ipak kupovao sladoled kada mi ga nitko drugi nije nudio. Pokušajte se staviti u moju kožu tada, dakle, dječaka zanemarenog od svih! Osim toga, bio je mlad i stasit. Na kraju, shvatio sam kako se moram riješiti koktela negativnih osjećaja koji ničemu ne koriste, osim što su u meni erodirali. Bacio sam se na rad na sebi, čišćenje biljega sa svoje duše. Duhovnim radom u nekim alternativnim grupama počeo sam shvaćati sebe, usput došavši do spoznaje da bi nam mnogo bolje osim bespotrebnih gluposti koje učimo po školama bilo saznavati o psihologiji, odnosima i vlastitoj duši, da poštujemo sve živo oko sebe te ne gledamo boga samo u umjetničkim djelima već u svakoj vlati trave. Tako bismo upoznavali božansku ljubav, no, nažalost, takvih škola nema i sve je naopako. Ja sam sam uspio iscijeliti emocionalne rane i doživjeti svjetlo.
Na pitanje misli li da je navedeno u formativnim godinama uticalo na njegovu istospolnu seksualnu orijentaciju, odgovara niječno.
– Kada bih utvrdio kako sam zbog svećenikova uda u meni ili njegova jezika na mom spolovilu osuđen da postanem homoseksualac, lagao bih. Vjerujem da sam rođen kao gay, što je križ u startu čim si drukčiji od većine. Puno puta, pokušavao sam sa ženama, ali brzo sam uviđao da mučim i njih i sebe. No, žene su mi uvijek bile najbolje prijateljice, a s muškarcima sam spavao. Nekad je bilo nezamislivo o tome govoriti, pa još i danas istospolna orijentacija je tabu tema – govori i dodaje kako je u lijepoj ladanjskoj kući između Umaga i Novigrada, unatoč što je to u inače tolerantnoj Istri, sa svojim partnerom izopćen.
– Sa svojim partnerom, umjetničkim menadžerom Markom Fereni-Freyem, živim slobodno, a što nam oni govore iza leđa, više me ne dira jer zajedno smo već 15 godina. Znatno je mlađi od mene, ali ljubav ne bira godine, pa si je čak samoinicijativno i dodao moje prezime. Jedino što nisam želio da imamo zajedno je dijete, da preveniram ponavljanje istih grešaka koje su sa mnom učinjene. Nas dvojica najbolje smo si društvo, imamo lijepu kuću s jednime od najljepših parkova na poluotoku, pet pasa i tri mačke, koji su tako odgojeni da nikome ne rade zlo, poput mnogih ljudi. Zaželimo li se ljudi, imamo prijatelje malo dalje. Družimo se s heteroseksualnim parovima jer nikad nismo htjeli biti dijelom geta i izvan smo svih lobija. Uvijek sam bio slobodan strijelac, takav sam i ostao – kazuje, dodajući kako je siže njegove autobiografije gay seks i ljubav, te neumorna potraga za njom. Osim toga, u nekim najintrigantnijim dijelovima piše o ljudima iz kazališnog miljea gdje ima svakakvih osoba, egocentričnih, zločestih, osvetoljubivih, teatralnih kakvo je pozorište po predznaku.
