Uobičajeno je da se priče o putovanjima pišu nakon povratka u svoju životnu bazu. Ja ću ipak o svom putovanju u Prizren nešto napisati i prije nego što otputujem. Nije to potreba za nekim eskapizmom, za sanjarenjem o putovanju koje se možda nikada neće desiti. Već stvarna potreba da se ispripovijeda šta danas, u vijeku koji često smatramo vrhuncem osvojenih sloboda i prava, znači iz Bosne i Hercegovine putovati u Republiku Kosovo. Sam proces dostizanja mogućnosti da se iz BiH putuje ka Kosovu mučno je putovanje. Isprepleteno sa toliko prepreka, da bi vjerovatno svaka manje uporna osoba veoma brzo digla ruke od tog posla i okanula se. Čemu kretanje ako je mučenje. Nisam ipak bio pokoleban, putovati na Kosovo za mene je duhovno hodočašćenje. Da, znam. Već ste pomislili da pod duhovnim hodočašćenjem podrazumijevam zadovoljavanje nekih etničkih poriva na Kosovu. Znate ono, sveta zemlja, centar kulture i duhovnosti. Obilazak manastira, Gazimestana i sve to iz arsenala “najskuplje srpske reči”. Na nesreću onih koji su to pomisliti, moja osakaćenost u nemogućnosti etničkog poimanja i doživljaja svijeta je toliko uznapredovala da mi prosto nema lijeka. Duhovno putovanje Republici Kosovo za mene je prije svega dosezanje onih do sada nepohođenih krajeva moje intimne, po nečemu i duhovne, domovine. Moglo bi se kazati da je to zapravo moja mišljena domovina, iako s domovinskim osjećajima nemam ništa. Ipak, da nisam repa bez korijena, ja svoj doživljaj pripadanja pokazujem zahvatajući što je više i šire moguće. Stoga mi samo misli i ostaju u tom procesu.
Vratimo se ipak na ono što je suština ove priče. Zašto je, dakle, putovati na Kosovo iz BiH užasno teško? Prije svega jer građanima BiH – zbog okolnosti kakve jesu, tačnije, zbog nepriznavanja Kosova i naših dvoentitetskih političkih okvira – treba putna viza kako bi se dospjelo na neko od kosovskih odredišta. Na vize smo i navikli. Donedavno smo ih trebali imati za gotovo sve evropske zemlje i znamo kako je stajati ispred žice pred ambasadom, čekajući da tamo neki činovnik pokaže svoju (zlo)volju. Znamo kako je biti u birokratskoj mašineriji, ograničen u slobodi kretanja. Nemoćan da prekoračiš sve užase birokratizirajuće nemani. Ali viza za Kosovo je ipak korak više. Preciznije, dugotrajnije nadmetanje sa preprekama koje neprestano iskaču. Kao one čuvene ruske lutke. Iz jedne izlazi druga. I sve tako. Da biste za vizu uopšte aplicirali, morate sakupiti hrpetinu dokumenata. Od kopije putne isprave, preko izvještaja iz banke da primate platu, potvrde o nekažnjavanju, životnog osiguranja, do ugovora o zaposlenju. Nedostaje samo još broj cipela i eventualno veličina gaća koje planirate nositi preko granice. Taman do svega toga nekako dođem, životno se osiguram, sakupim papirine, ali zapnem na potvrdi o nekažnjavanju. Stignem i nju i dobijem napismeno: nekažnjavan. Odahnem. Sad imam sve. Da, imam. Ali… Ako želim aplicirati za vizu, moram otputovati u Zagreb, te papirine svojeručno predati. Ako otputujem u Zagreb, iz Zagreba se moram vratiti. A kad se iz Zagreba vratim, u slučaju da mi vizu odobre, moram se ponovo zaputiti u Zagreb, pa se vratiti u Sarajevo. Da bih napokon krenuo za Prizren.
Milošću Ambasade Republike Kosovo, a posredstvom divne Iliriane iz kosovske Fondacije za Otvoreno Društvo, koja je sve vrijeme pomagala i sa mnom očajavala nad užasima birokratije, ali i preduzimala konkretne korake da mi ove zavrzlame olakša, data mi je mogućnost apliciranja za vizu putem brze pošte. Sve provjerim, može. Plati i putuju dokumenti. Prije toga ipak treba uplatiti 40 eura Ambasadi za samo izdavanje vize. Obigram nekoliko banaka u Sarajevu, da bi me ubijedili kako takvu transakciju ni u jednoj od njih ne mogu izvršiti. Šta sad? Sjetim se, poznanik u Zagrebu. Zamolim ga da uplatu izvrši u moje ime, a ja mu transferom novca šaljem potreban iznos. Poznanik uplaćuje. Stiže mi priznanica. Printam je, prilažem ostalim dokumentima. I napokon šaljem. Provjeravam sutradan, pošta stigla. Čekam vizu. Nema je. Čekam, javljaju mi da transakcija novca nije izvršena na račun ambasade. Vizu sam dobio, ali novca nema. Dok ne stigne uplata, nema ni pasoša nazad. Vrijeme ističe. Ponovo rade telefoni. Pošta, banka. Međutim, novca nema, iako je uplaćen prije pet dana. Potežemo mogućnost da se novac ponovo uplati direktno sa Kosova. Zovemo Ambasadu. Da bi nam konačno na izmaku živaca saopštili da je novac pristigao. Kriva je konverzija iz kuna u eure. Hajde, neka je. Napokon, sve završeno. Ostaje još da mi se pasoš vrati iz Zagreba. Kako? Ponovo brza pošta. Plati. Srijeda, Ambasada ne radi. Čekaj drugi dan. I mogućnost putovanja je konačno izdejstvovana. Sretan sam i olakšan. Posljedice, bar one po džep, ostaju. Suma sumarum, da biste došli do vize za Kosovo, da vas sad malo i ekonomski uputim, treba vam oko 150 eura. Gotovo pola prosječne, a bome sigurno pola stvarne plate u BiH.
Nije da sam se naradio fizički, nije da sam uzalud prelazio kilometre. Nije ni da sam pokazao kakav patriotizam, samo sam htio putovati. Pa uprkos tome svemu, čini mi se da sam zaslužio državljanstvo Kosova. Jeste da ne znam ni šta bih sa ovim bosanskohercegovačkim, ali bi mi u CV-u dobro došlo i kosovsko. Ako ništa drugo, onda kao spomenik jednoj notornoj budalaštini. Jednom tiranskom sistemu, koji susretanja među ljudima onemogućava postavljajući mu, ne još uvijek bodljikave ograde kao u Mađarskoj, ali ograde koje iscrpljuju i stvaraju gađenje prema samom putovanju. Pri tome ne mislim ništa negativno spram dobijanja kosovskog državljanstva, ali sa užasavanjem gledam na činjenicu da je BiH kao država pristala na etničku tiraniju i zatvaranje kakvo ono spram Kosova jeste. Kao paradoks svega toga ostaje spoznaja da svi koji iz Srbije požele putovati na Kosovo to mogu sa ličnom kartom. Dok se BiH, zbog svoje šizofrene strukture, doima kao bastion odbrane uskraćivanja prava na nezavisnost i slobodno kretanje. Samo kažem, pustite nas, nigdje pobjeći nećemo.
