“Oštri oporavak” još nije dostigao brojeve iz 2014. godine, koja je bila zlatna, s oko 40 miliona turista, ali 12,3 miliona tokom prvih šest mjeseci ove godine opravdava sintagmu. Odnos turista po zemlji porijekla odslikava onaj od prije kriza. Najviše je turskih turista (1,7 miliona) i onih iz Njemačke (1,2 miliona).
Svi pokazatelji nedvosmisleno pokazuju oporavak turske ekonomije od udara izazvanih kombinacijom destabilizirajućih faktora s kojim se zemlja suočava već godinama. To je toliko očigledno da su se svjetski ekonomski “vrači-pogađači” prihvatili revizija svojih projekcija rasta privrede Republike Turske. Nedavno je multinacionalni bankarsko‑finansijski gigant J. P. Morgan izašao s izvještajem u kojem ispravlja svoju prethodnu projekciju rasta (3,8%) na 4,6%. Između ostalog, u izvještaju se kao jedan od faktora ove ispravke navodi “oštri oporavak turističkog sektora”.
Nesporna činjenica jeste da je porast broja terorističkih napada u 2015. godini (s prosječnih 70, u periodu između 2010. i 2014. godine, broj je te godine skočio na više od 400), kombiniranim naporima PKK-a, ISIL-a i DHKP/C-a, najviše ojadio turizam. Kada se tome dodaju krvavi pokušaj puča od 15. jula prošle godine i ruske sankcije, nije potrebno previše objašnjavanja da je 2016. godina bila loša za turizam u Turskoj.
NJEMAČKE KOMPANIJE ODGOVARAJU NIJEMCE OD PUTOVANJA U TURSKU
“Oštri oporavak” još nije dostigao brojeve iz 2014. godine, koja je bila zlatna, s oko 40 miliona turista, ali 12,3 miliona tokom prvih šest mjeseci ove godine opravdava sintagmu. I skok od 41,3% više turista u odnosu na juni prošle godine daje materijala za optimizam. Interesantno je da odnos turista po zemlji porijekla odslikava onaj od prije spomenutih kriza. Najviše, 1,7 miliona je ruskih turista, a odmah za njima, s brojem od 1,2 miliona, idu Nijemci.
Zašto je to interesantno? Zato što njemačka štampa, i ne samo štampa, protiv Turske već duže vrijeme vodi propagandni rat generalno, a protiv turizma specifično. Možda su najpatetičniji primjer za to svijetleći panoi njemačkog GSM operatera T-Mobile postavljeni na aerodromu u Düsseldorfu. “Da li biste još (uvijek) proveli odmor u Turskoj? Više od sto hiljada korisnika t-online kaže: Ne”, uz grafički prikaz da to čini 91% ispitanika, kreacija je ove firme strateški plasirana na aerodrom.
Međutim, to svakako nije i najlicemjerniji primjer. Bivši glavni urednik njemačkog dnevnika Bild Kai Diekman uložio je dosta svog vremena, truda i spisateljskog talenta da Nijemcima ogadi ljetovanje u Turskoj, igrajući najviše na kartu nedostatka sigurnosti. Prošle nedjelje veselo je twitirao pozdrave iz – ni manje ni više – Bodruma. Zaskočen od turskih korisnika Twittera koji ga pamte kao glodura Bilda, jedino što je imao da im odgovori jeste: “Neobaviješteni ste, nisam više glavni urednik”, kao da je to suština prozivanja njegovog licemjerja.
No, istine radi, ta antituristička kampanja nije ograničena samo na njemačke medije i firme. Magazin Forbes na svom sajtu objavio je listu najopasnijih država za turistkinje, koju je sklopio pritupasti sajt (ili je autorka liste pritupasta, teško mi je utvrditi) Trip.com. Na ovoj je listi Turska stavljena na deveto mjesto. Savjeti (četiri komada) o tome kako da sama turistkinja ostane sigurna govore sve o “opasnosti” – pokrijte glavu kad ulazite u džamiju, zaustavljajte taksi na dobro osvijetljenim mjestima, ignorirajte agresivne prodavce i vlasnike restorana, te kao vrhunac: “Ne propustite da posjetite hamam.” Toliko.
Te paškvile dohvatilo se leglo kriptofetulahdžija, sajt Al Monitor, te je iz pera Pınar Tremblay izašla jedna još sto puta gora paškvila koja se ukratko može svesti na: “ni slučajno ne putovati u Tursku”.
U takvoj atmosferi, u kojoj se tačno može prepoznati da je turski turistički sektor pod propagandnim napadom, Kemal Kılıçdaroğlu, lider kemalističke Republikanske narodne partije (CHP), daje intervju njemačkom magazinu Focus. Urednik Focusa nonšalantno izvlači najbombastičniju izjavu kao naslov: “Ni za koga ne postoje garancije sigurnosti u Turskoj.” Iz teksta se, pak, vidi da se nesigurnost ne odnosi samo na individue nego da u Turskoj “ne postoji pravo na sigurnost života i imovine”.
LIDER OPOZICIJE U TURSKOJ SARAĐUJE S FETÖ
Suočen s erupcijom negodovanja koja prevazilazi ideološke i političke podjele, te shvativši da je efekt kontraproduktivan na domaćem terenu, Kılıçdaroğlu je u stilu kvalitetnog teflona pokušao saprati meganeodgovorno blebetanje partijskim saopštenjem CHP-a da to nije ono što je njihov gensek rekao, te da svali krivicu na novinara, izvjesnog Franka Nordhausena.
E sad, stavimo nastranu malicioznost njemačke štampe prema Turskoj i očiglednu zluradost izbora naslova. Za razliku od uvodnika, kolumni i ostalih formi u kojima se novinarska “kreativnost” može ispoljiti u propagandne svrhe (ako nikako drugačije, onda selekcijom jednog seta činjenica, a ignoriranjem drugog), kada je riječ o intervjuu, ne treba sumnjati u profesionalnost njemačkih novinara u ozbiljnijim publikacijama. Čim se “demanti” CHP-a pojavio, novinar Frank Nordhausen pokazao je autorizaciju intervjua po sistemu “ako laže koza, ne laže rog”. Prošlo je više od 24 sata, a Kılıçdaroğlu i CHP se ne oglašavaju (više) o ovom pitanju.
Odgovor na sasvim legitimno pitanje – šta Kılıçdaroğlu i CHP žele postići izazivanjem ovakvih i sličnih skandala koji izbijaju serijskom paljbom – možda polahko dobija obrise. Objašnjenje koje je naknadno ponudio Savci Sayan, dugogodišnji političar s popriličnim stažom u CHP-u, a od 2012. član vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP), pozivajući se na veoma jake izvore iz CHP-a, odjeknulo je turskim medijskim prostorom poput bombe. Objašnjenje se ukratko svodi na: “Progovorit će Enes Berberoğlu!” Podsjećanja radi, Enes Berberoğlu poslanik je CHP-a koji je osuđen na 25 godina zatvora zbog odavanja državnih tajni i špijunaže. U prijevodu, on je bio kurir između FETÖ zavjerenika koji su skovali zamku za Tursku obavještajnu službu (MIT) u slučaju kamiona s oružjem za sirijske Turkmene iz januara 2014. godine. Taj slučaj dnevnik Cumhuriyetpodgrijao je prije junskih izbora 2015. godine. Ono što (još) nije jasno u tom slučaju jeste da li je Berberoğlu djelovao samoinicijativno ili je to učinio na zahtjev Kemala Kılıçdaroğlua. Sva je prilika da je ovo drugo, kako detalji izbijaju na površinu, a po Sayanovim riječima, Berberoğluu su date “garancije” da on tu kaznu neće odležati ako to ostane njihova mala tajna. Jedna od neuspješnih namjera bila je da se izazivanjem haosa pri kraju “marša za pravdu” na neki način (a zašto ne i državnim udarom) Berberoğlu oslobodi ili bar uvjeri da to ostane njihova mala tajna do daljeg. Ne treba pretjerano objašnjavati posljedice ako se ispostavi direktna veza između FETÖ i lidera glavne opozicione stranke.
Indikativno je da u “odbrani” Berberoğlua, pa ni simboličnim potezima kao što su držanje “straže” prominentnih članova CHP-a ispred zatvora, Deniz Baykal, bivši lider CHP-a, neće učestvovati, jer su takve akcije, po njegovim riječima, uperene protiv države.
Kako se krug oko Kılıçdaroğlua sužava o pitanju direktne veze s FETÖ, tako su njegove akcije i izjave sve provokativnije i sve više liče na dimne zavjese. Ako Berberoğlu progovori, one će se raspršiti ispred domaće javnosti, no sasvim je sigurno da će za međunarodnu javnost one ostati kao nepremostiva prepreka da se sagleda turska politička stvarnost. I to je, čini se, ono na šta Kılıçdaroğlu računa.
