Zapadna Njemačka, decembar 1963. godine. Privreda cvjeta, ljudi kupuju poklone. Rat je završen još prije 18 godina, šta je bilo – bilo je, smatraju mnogi. Gotovo niko ne govori o zlodjelima tokom nacističkog režima koje su počinili ljudi koji, kao i svi drugi, sada žive tiho i neupadljivo.
Državni tužilac Fric Bauer odlučio je da pokrene upravo tu neprijatnu temu. Taj Nijemac jevrejskog porijekla i njegov brojni tim pravnika, uglavnom mladih ljudi, sakupili su svjedoke iz cijelog svijeta i ubijedili ih da dođu u Frankfurt na Majni i pričaju o onome što su im učinili Nijemci.
Suđenje zločincima iz Aušvica počelo je prije 50 godina, 20. decembra 1963. Za to je najviše zaslužan upravo Fric Bauer, smatra njegov biograf Ronen Štajnke. Bauer je emigrirao iz Njemačke prije rata i vratio se 1949. godine. Postao je poznat zbog suđenja na kome je rehabilitovao učesnike atentata na Hitlera 20. jula 1944, i upotrijebio svoj čuveni argument da nacistički režim nije bio „država prava, već država nepravde“. Proces koji je Bauer poveo protiv zločinaca holokausta bio je prvi i najveći proces te vrste pred jednim njemačkim sudom.
Sudnica kao učionica
U okviru procesa svoj iskaz je dalo više od 360 svjedoka. Oni su javnosti pružili sliku „pakla koji će uvek biti povezan sa imenom Aušvic“ – kako se izrazio predsjednik sudskog vijeća Hans Hofmajer. Od ukupnog broja svjedoka, njih 211 bili su bivši zatvorenici tog logora smrti.
Fric Bauer želio je da Nijemci preuzmu odgovornost za svoje postupke. „Moraš da kažeš ne“, izjavio je jednom prilikom Bauer. Čovjek je dužan da se suprotstavi naređenju, zakonima i pretpostavljenima, da ne bi počinio zločin protiv čovječnosti.
Kod organizacije suđenja za zločine u Aušvicu, Bauer se ugledao na Nirnberške procese. Tom prilikom su se na optuženičkoj klupi našli ljudi koji su predstavljali cijeli nacionalsocijalistički sistem. U Frankfurtskom procesu, optuženi su izabrani tako da predstavljaju sistem u logoru. Ta praksa održala se do danas – na primjer u tribunalu za ratne zločine u Hagu.
Gospoda optuženi ništa nisu hteli da znaju
U Frankfurtu je na spisku optuženih bilo 22 imena. Prvi među njima je Robert Mulka, nekadašni ađutant komandanta logora Rudolfa Hesa. On je predstavljao upravu logora. Pored njega, na optuženičkoj klupi našli su se ljekari, apotekari i nadzornici. Mulka i mnogi drugi optuženi odlučuju da sve poriču i da ćute ako se postave isuviše neprijatna pitanja. Mulka je tvrdio da ništa nije znao o ubistvima stotina hiljada ljudi.
Zbog takvog ponašanja optuženih, svjedok i nekadašnji zatvorenik Jozef Glik 79. dana suđenja izjavljuje: „Moram da vam kažem da sam već drugog dana znao sve. Ali ne samo ja. Bio je jedan dječak, imao je 16 godina. Zvao se Andreas Rapaport. On mi je doviknuo. ‘Čiko, znam da moram da umrem. Kaži mojoj majci da sam do posljednjeg trenutka mislio na nju’. Molim vas, taj mališan, on je znao šta se tu dešava. A ova gospoda nisu!“
Javna rasprava o holokaustu
To je bio prvi put da se u njemačkoj javnosti otvoreno govori o zločinima nacista. Tokom suđenja koje je trajalo 20 mjeseci, preko 20.000 ljudi je došlo da lično posmatra proces. Uglavnom su to bili učenici i studenti – željeli su da saznaju više o periodu o kome su stariji ćutali. Fric Bauer postao je simbol, čovjek koji potresa sistem.
„Proces u Frankfurtu pokazao je da odgovornost za zločine ne može da se svali samo na lidere nacističkog pokreta, već da su u njima učestvovali ljudi koji su se slobodno kretali društvom. To je bilo ono šokantno“, objašnjava Monika Flores, kustos izložbe „Pred sudom: Aušvic/Majdanek“ u Jevrejskom muzeju u Berlinu. „Najveći uspjeh tog procesa je to što je pokrenuo diskusiju. Ali, sa pravne strane, kažnjavanje zločinaca nije uspjelo.“
Ubistvo ne zastarjeva
Presuda je uslijedila tek 19. avgusta 1965. godine. U slučaju „Mulka i ostali“ prvooptuženi je osuđen za „saučesništvo u zajedničkom ubistvu“ i osuđen na 14 godina zatvora. Samo šestorica optuženih osuđeni su za ubistvo.
U kompleksu Aušvic služilo je oko 7.000 pripadnika SS-a. Njemački pravosudni sistem je do danas pozvao na odgovornost njih 50. „Da su slijedili pravnu teoriju Frica Bauera, morali bi da osude hiljade ljudi. Po njoj, svako ko je učestvovao u radu logora smrti treba da bude optužen za ubistvo“, kaže pravnik Štajnke. Međutim, to gledište je prihvaćeno na njemačkom sudu tek 2009. kada je Džon Demjanjuk osuđen zbog toga što je bio nadzornik logora u Sobibor. Danas, gotovo 70 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, još uvijek se vrše istrage protiv nacista. Ali ovi postupci su teški, optuženi su stari, većina svjedoka već mrtva. „Danas je prekasno“, kaže Monika Flores: „Ali to je ipak važno jer – ubistvo ne zastarjeva.“
