Sislej Xhafa, koji predstavlja Kosovo instalacijom Lost and Found, kaže da je umjetnost nada istinske demokratije.
Kosovski umjetnik Sislej Xhafa pojavio se na Venecijanskom bijenalu, najvećem događaju savremene umjetnosti, sa minimalističkim djelom, koje na moćan način odaje počast svim nestalim osobama nakon rata na Kosovu.
Na najspektakularnijoj umjetničkoj manifestaciji ove vrste, Xhafina prezentacija “Lost and Found” [“Izgubljeno i nađeno”] u paviljonu Kosova bavi se pitanjem koje dugo potresa njegovu domovinu.
Rat je završen 1999. godine, ali 1.664 ljudi i dalje se vode kao nestali. Za umjetnika, ovo pitanje nije ograničeno geografskim granicama, već se odnosi na nestale svuda.
Rad predstavljen u izložbenom prostoru “Arsenale” je o interakciji, tišini i prisutnosti. Sastoji se od prostora koji je naizgled prazan, osim male kabine. Kabina je izgrađena od drvenih paleta i najlona – koji su korišteni za povratak više od tri hiljade posmrtnih ostataka nestalih u proteklom ratu, pronađenih u masovnim grobnicama na Kosovu i u Srbiji.
Telefon nikad ne zvoni
Natpis na kabini glasi ” Lost and Found”, a usamljeni crni telefon nikad ne zvoni. Knjižica koja izgleda kao telefonski imenik, je lista sa imenima 1.664 nestalih osoba. U danima otvaranja izložbe, “telal” je lutalo izvan Giardina, periodično izvikujući imena nestalih osoba. U glavnom katalogu, nakon imena nestalih osoba, napisani su stihovi Alija Podrimja: “Ponekad želim da budem rijeka – da tečem kroz tvoje vene, ponekad želim da budem nešto tvoje, da se tvoj svijet odmori na meni, ponekad želim biti ti – da osjećam tišinu i kišu godina, ponekad želim da budem žeđ – da ispijem tvoje vode do zadnje kapi, Kosovo – strastvena vatra u mojim venama.”
Xhafa kaže da je bio obuzet snažnim osjećanjima povodom izlaganja na Bijenalu. Opisujući djelo, on kaže: “Na aerodromima i željezničkim stanicama obično imaju kabine ‘Lost and Found’, ali ovo je suprotno od njih. Postoji 1.664 ljudi koji su nestali, i toliko je porodica koje još čekaju. To je veliki i bolan problem.”
Instalaciju je napravio nakon što je čuo priču o ocu koji je imao tri nestala sina. Čekajući novosti, jednu noć je zazvonio telefon. Čim se javio, poziv je prekinut. Od te noći, on je živio u iščekivanju novog poziva. Četiri godine, dok nije umro, ovaj otac je čekao da telefon zazvoni.
Xhafa, poznat kao savremeni konceptualni umjetnik, vidi umjetnost kao nadu. Zainteresovan je za ljudski element u nehumanim uslovima.
Projekat “Lost and Found” otvara mnoga pitanja o slobodi, društvenoj neuravnoteženosti i nepravdi kao glavnim problemima čovječanstva u ovom trenutku.
Xhafa, koji je rođen na Kosovu 1970. godine, umjetnički istražuje društvenu, političku, ekonomsku i svakodnevnu realnost, povezanu sa složenostima modernog društva.
Prkosi stereotipima
Govoreći o utjecaju umjetnosti u modernom društvu, Xhafa kaže: “Umjetnost može stimulirati i prosvijetliti. Umjetnost ne daje odgovore, a kada daje odgovore, nije umjetnost. Dizajn može dati odgovor, ali ne i umjetnost. Uloga umjetnosti je da, na pojedinačnom planu, čovjek doživljava ‘različite dimenzije’. Umjetnost ne može mijenjati, jer nema snagu za promjene. To je drugi proces, politički i ekonomski. Vjerujem da je umjetnost jedini demokratski proces koji danas postoji. Umjetnost je nada istinske demokratije.”
Njegov rad često izaziva kulturne stereotipe i institucionalne strukture.
Iako je ranije službeno predstavljao Albaniju i Italiju u Veneciji, prvi Xhafin boravak na ovom događaju dogodio se 1997. godine, kada je ušao “ilegalno”. Xhafa se ušuljao na Bijenale i obišao nacionalne paviljone odjeven kao član albanske nogometne reprezentacije, noseći malu albansku zastavu dok je emitovao snimak jedne fudbalske utakmice između Italije i Albanije.
On je predstavljao Albaniju na 39. izdanju Bijenala, želeći da ukaže na kompleksnost isključivanja i uključivanja. “Clandestine Pavillion [‘Ilegalni paviljon’] spomenik je moći u pokretu. Naša kultura je u pokretu”, kaže umjetnik koji živi između Italije i New Yorka.
On kaže da se lako prilagođava svakoj sredini, ali od odlaska sa Kosova nikada nije zanemario ili potcjenjivao svoju zemlju.
“To je nešto vrlo sveto za mene. Ona mahala, ta glina iz koje ja dolazim, je bogatstvo za mene i to bogatstvo u drugim zemljama i drugim vremenima, želim preobraziti i metabolisati u nešto čarobno.”
Xhafin radi ostat će izložen do kraja Bijenala, u novembru.
