Život 74-godišnje Hadžire Hodžić iz Lehovića u Srebrenici mogao bi stati u dvije riječi – tuga i tišina.
Porodična tragedija odavno joj je iscrtala bore na licu, suze su istrošile snagu pa skoro šapće dok priča. Mirno izgovara imena svoje ubijene djece, rukom briše vlažne oči, upućujući molbu Svevišnjem da joj olakša veliku bol. Lijepa žena, hanuma u pravom smislu te riječi.
Hadžiri su zlikovci ubili tri sina, kćerku, supruga, dva brata, dva bratića, djevera, djeverića, četiri zeta. Kaže da do kraja ne može ni nabrojati sve bliske članove porodice bez kojih je ostala u Srebrenici.
– Moj najstariji sin Hamed bio je prije rata policajac u Srebrenici. Mlad, vrijedan, nema ko ga nije volio. Oženio se, dobio dijete… Poginuo je u jednoj od vojnih akcija početkom rata. Tri dana usta nisam otvarala. Kao da sam prestala da živim – govori nam Hadžira.
A onda je u julu 1995. godine uslijedio novi rastanak. Svako sjećanje na te trenutke, nož je, kako kaže, u njeno ranjeno srce.
– Izašli svi pred kuću: suprug mi Ibrahim, sinovi Alija i Kemal, kćerka Alija, koju smo svi zvali Lija. Vele da ja idem prema Potočarima, a oni hoće na Buljim da se pridruže koloni. Grlimo se, halalimo. Da samo znate kako je bilo teško rastati se. Grli me Kemal, ne može da me pusti, kćerka me, opet, uze pod ruku, kaže, hoće da ide s braćom i babom. Džaba sam je preklinjala da krene sa mnom. Isprati me jedan dio puta, zagrli, suze joj se sliše niz lice i vrati se braći. Ko zna, možda bi i preživjela da je krenula sa mnom u Potočare – sjeća se Hadžira.
Umrla nada
Čekala je dugo i nadala se da će joj doći djeca i suprug. Raspitivala se jesu li ih negdje vidjeli, putem ili u koloni. Godine su prolazile, a nada je umirala. Onda su joj javili da su našli njihove posmrtne ostatke. Ukopala ih je u Potočarima, ali kaže, i danas o njima razmišlja kao da su živi i čeka ahiretski susret s njima.
Smisao života Hadžira je našla u vjeri. Stalno druženje s Kur’anom daje joj snagu da izdrži. I ovog 11. jula bit će u Potočarima. Lakše je kad vidi da nije sama.
Usnila Kemala
– Čini mi se da sam osjetila kad mi je Kemal ubijen. Bio je 13. juli kad sam usnila Kemala kako me iz sveg glasa zove. Poslije sam saznala da je i on bio u zadruzi u Kravici, gdje su ih upravo 13. jula strijeljali. Njegovo i Ibrahimovo tijelo pronađeno je u grobnici u Sandićima, dok su dijelovi tijela Alije i kćerke mi Lije pronađeni u Turalićima i u grobnici u Kamenici – kaže Hadžira.
On pognuo glavu, ne progovara
– Jedne godine u Potočarima, među policijom koja je osiguravala skup, poznadoh srpskog kolegu mog sina Hameda. Stade mi krv, ne mogu da vjerujem da je tu. Priđem mu, pitam zar je imao obraza da dođe među nas, a on šuti, pognuo glavu, ne progovara. Ne znam da li je teže nositi se sa patnjom za svojom djecom ili po Republici Srpskoj sretati one koji su ih ubijali – povjerila nam se.
