Kartografska slika površine Zemlje koju smo mi naslijedili u XX stoljeću bez sumnje JE postigla visok stepen preciznosti. No, njenu tačnost tek je trebalo tek imala verificirati. Tek sada postaje mogućno, zahvaljujući naučnim oblastima asociranim s današnjom slikom svijeta, kroz osmatranja i mjerenja koja rezultiraju iz svemirske tehnologije, da se zaključi taj nedovršeni posao. Čak i ako je potrebno preduzeti korekcije te slike, one neće utjecati na općenitu validnost slike, koja predstavlja zajedničko nasljeđe cijeloga čovječanstva.Rad cvjetajuće discipline historiografije kartografije, koja uključuje odgovarajuće opisivanje, koliko je to moguće, pojedinih stepena razvoja i doprinosa ostvarenih od raličitih kultura vanredno je težak.
Nema sumnje da nam nikad neće biti otkriveno kada i gdje je učinjen prvi napor da se slikovno prikaže dio površine Zemlje ljudskim rukama. Nasreću, poznati su nam pokušaji Babilonaca i starih Egipćana da skiciraju njihovu percepciju naseljenoga svijeta. Također znamo da je tako rano kao što je 530. prije Isaa, a.s., Kartaginjanin Hanno bio u stanju isploviti iz svog rodnog grada i prodrijeti u unutrašnjost Guinejskoga zaljeva, približno dolje na ekvatoru. Herodotus nam govori o feničanskom oplovljavanju Afrike po narudžbi faraona Nekho-a (cca. 596. – 584. prije Isaa). Taj faraon je naravno naredio svojim mornarima da plove na jug iz Crvenoga mora uzduž obale sve dok ne prođu između Herculesovih stubova i vrate se preko Mediterana do Egipta. Kaže se da su ostvarili zadatak za tri godine.
Počeci matematičke geografije u Grčkoj
Grci su ostvarili osnovicu za matematičko dokumentiranje poznate površine Zemlje postulirajući kako Zemlja predstavlja loptu u V i IV stoljeću prije Isaa, čineći prvi pokušaj premjeravanja Zemlje u III stoljeću prije Isaa, i prenoseći babilonsku podjelu osnovice kruga u 360° na veliki krug oko Zemlje. Također su dali doprinos i idejom o geografskoj dužini u smislu vremenske razlike između mjesta istovremeno osmatrajući pomračenja Mjeseca, kao i prijedlogom o identificiranju geografske širine mjesta i visine polova, što je fundamentalno za određivanje lokacija.
Hipparchos, jedan od najvećih grčkih astronoma, ustanovio je kako još nije bilo moguće u trećoj četvrtini II stoljeća prije Isaa nacrtati mapu koja bi bila podržana matematičkim i astronomskim podacima. Smatrao je kartografska postignuća geografske nauke do tada preuranjenim i neuspješnim, savjetujući strpljenje i sakupljanje preciznih koordinata. Kompilacija mape bila je, zaključio je, zadatak za budućnost, i nije se mogla implementirati sve dok veliki broj naučnika u različitim zemljama ne obavi fizički dio posla. Nema sumnje kako su Grci imali na raspolaganju razlike u dužini: kalkulirana je u 331. prije Isaa metodom osmatranja pomrčine Mjeseca između Carthage i Arbela, i bila je približno 11° prevelika.
Širine izračunate tokom vremena, mjerenja daljina dobijena tokom brodskih putovanja ili od rimskih armija, i podaci pridobijeni na druge načine u putnim knjigama rezultirali su u prvoj polovici II stoljeća po Isaau mapom poznatoga svijeta koja je upotrebljavala ortogonalnu projekciju. Njen tvorac bio je Marinos iz Tyrea. Njegov mlađi suvremenik Ptolemy navodi nas na tragove davno izgubljene Marinosove mape. Po svim prilikama, ta mapa i njen propratni tekst bili su jedina osnovica za Ptolemyjevu geografiju. Kako smo doznali, Marinos je zasnovao svoju mapu poznatoga svijeta na mreži paralela i meridijana čija je dužina bila 225°, tj. 80° do 90° prevelika. Njegov nasljednik Ptolemy osjećao se potaknutim da kompilira knjigu koristeći podatke i informacije o stepenima koje je dobio s ove mape poznatoga svijeta (mogućno i s regionalnih mapa koje su bile uz nju priložene) i popratnoga teksta. Ova knjiga imala je poslužiti kasnijim generacijama kao osnova za kompliranje novih izdanja mape. Dok je radio na podacima svoga prethodnika došao je do zaključka kako su podaci o udaljenostima na rutama, pogotovu istočno-zapadnim u pojmovima geografske dužine, bili preveliki. On je stoga sistematski umanjio u proporcijama veličinu dijelova koji su uključivali Aziju. Dok je zadržao dužinu velike osovine Mediterana na 63° (cca 21° preveliko) umanjio je dužinu poznatoga svijeta na 180° (još uvijek cca 40° previše). Izgleda da Ptolemy nije priložio mapu svojoj knjizi. Zaprepašćujuće je da njegov tekst prenosi sliku kontinuirane kopnene mase, u kojoj su sjeverni Atlantik i Indijski ocean prikazani kao unutarnja mora.
Najstarija poznata mapa svijeta s globularnom projekcijom
Marinosova kartografska postignuća i Ptolemyjeva Geografija dosegli su arapsko-islamski svijet u ranome IX stoljeću, u doba kada se protezao od Atlantika do Indije a njegovi se stanovnici nalazili u procesu prikupljanja znanja drugih naroda, bivajući na pragu svog kreativnog perioda. Kalif al-Ma’mun, koji je sponzorirao sve oblasti učenja svog vremena, naručio je od velike grupe naučnika da kreira novu „Geografiju“ i mapu svijeta. Ne treba ni spomenuti kako su u izvođenju ovoga zadatka većinom morali slijediti stope dostignuća svojih grčkih mentora.
Nasreću, neki dijelovi atlasa i njegovih popratnih geografskih radova, koji su bili razultat ovoga zadatka, preživjeli su do današnjeg dana. S tačke gledišta historije matematičke geografije i kartografije, od neprocjenjive je važnosti kako je mapa svijeta Ma’munovih geografa ponovo došla na svjetlo dana tokom 1980-ih u kopiji iz 1340. godine. To je, bez sumnje, kopija onoga što je nekoć bio prekrasni original, iako dosta iskrivljena kao rezultat ponovljena kopiranja. No, zahvaljujući tabelama koordinata koje su preživjele, koje su istovremeno bile izvedene iz originalne mape, pokazala se kao jedinstveni kartografski spomenik: upotrebljava globularnu projekciju. Pokazuje istočno-zapadni produžetak naseljenog svijeta koji je umanjen za 15° – 20°, sa u isto vrijeme dužinskom osovinom Mediterana umanjenom za 10°. Dalje, veoma je značajno što su Marinos-Ptolemyjeva poimanja o kontinuiranoj kopnenoj masi zamijenjena novom verzijom. Ona uključuje to da je naseljeni svijet okružen „Sveobuhvatnim oceanom“, koji pak okružuje „Ocean tame“. Atlantik i Indijski ocean više nisu unutrašnja mora, tvoreći dio Sveobuhvatnog oceana. Pokušaji Grka da ostvare precizno kartorafsko predstavljanje površine Zemlje i matematsko-astronomski metodi upotrebljavani u tu svrhu, koji su kulminirali u radovima Marinosa i Ptolemyja, i u isto vrijeme dosegli granice potencijala razvitka u njihovim vlastitim kulturama, ušli su u novu fazu evolucije usljed rada geografa kalifa Al-Ma’muna.
Mi doživljavamo najskoriji period te faze u naše vlastito vrijeme. U mojoj nedavno objavljenoj knjizi Mathematische Geografie und Kartografie im Islam und ihr Fortleben im Abendland (Matematička geografija i kartografija u islamu i njihovo kontinuirano postojanje na Zapadu), svescima X – XII moje Geschichte des arabischen Schriftums (Historije arapske literature), pokušao sam prenijeti specijaliziranoj čitalačkoj publici fenomen neprekinutoga kontinuiranog razvitka koji se meni otkrio. U onome što slijedi želio bih ukazati na nekoliko aspekata ovoga razvojnoga procesa koji su mi izgledali važni.
Geografsko pozicioniranje mjesta koje je sprovođeno intenzivno i s naučnom temeljitošću u islamskom svijetu dovelo je u prvoj četvrtini XI stoljeća do pojave matematičke geografije kao nezavisne discipline. Zasluge za ovo pripadaju Al-Biruniu, jednom od najznačajnijih naučnika arapsko-islamskog svijeta. On je učinio pokušaj, jedinstven u historiji geografije, da odredi dužine i širine glavnih mjesta lociranih između Ghazne (u savremenom Afganistanu) i Bagdada unutar radijusa od približno 2.000 km na osnovi astronomskih osmatranja, mjerenja ruta i upotrebe pravila sferne trigonometrije. Pogreške koje je napravio u dužinama oko 60 mjesta, kada se uporede s modernim podacima, iznose svega 6 – 40 minuta. Njegovi podaci su korišteni za određivanje koordinata koje se neprekinuto nastavilo stoljećima u istočnome dijelu islamskoga svijeta.
Dodatne korekcije dužina izvršene u dijelu islamskoga svijeta zapadno od Bagdada rezultirale su tako rano kao što je prva polovica XI stoljeća u reduciranju istočno – zapadne osovine Mediterana na 44° – 45° (sada 42°), i kao posljedica ovoga relociranju nultoga meridijana u Atlantik na 17°30’ zapadno od Kanarskih otoka, tj. 28°30’ zapadno od Toleda.
PRVA ARAPSKA MAPA EUROPE
Postoji nekoliko arapskih i europskih mapa koje su preživjele koje otkrivaju naknadne posljedice Ma’mun-ove geografije. One uključuju mapu svijeta i regionalne mape geografa al-Idrisi-a iz 1154. Mape i geografski rad ovoga aristokrate iz Ceute, koje je prikupio na Siciliji na poticaj normanskog kralja Rogera II, pokazuju visok stepen sličnosti mapama Ma’munovih geografa, iako također uključuju nezanemarivo proširenje i poboljšanja na Mediteranu i posebno kod sjeveroistočne, istočne i centralne Azije. Jedna činjenica kojoj nije bila dana dužna pažnja u historiji kartografije je da se u 1265. pojavila mapa svijeta u jugozapadnoj Europi koja pokazuje upadljiva odstupanja od suvremenih joj europskih mapa, otkrivajući zaprepašćujuću sličnost mapama svijeta Ma’mun-ovih geografa i Al-Idrisija.
Oko trećinu stoljeća kasnije, kako je XIII stoljeće prelazilo u XIV, pojavila se serija mapa koje pokazuju skoro tačno predstavljanje Mediterana i Crnog mora. Historičari kartografije nazivali su ih, ne baš potpuno tačno, portolan mapama. Pitanje njihovog porijekla raspravlja se oko 150 godina. Prema nekim naučnicima kaže se kako su se one pojavile odjednom; njihovi tvorci, tvrde oni, bili su evropski moreplovci. Neki drugi historičari kartografije asociraju ih s raznim drugim kulturama. Zasnivajući svoje pretpostavke na rudimentarnom znanju arapske kartografije u to vrijeme, Joachim Lelewel (cca 1850.), prvi ili jedan od prvih naučnika koji je raspravljao o porijeklu ovih mapa, bio je ubijeđen kako su mape bili derivati mape i geografskog rada Al-Idrisija.
Temeljna studija ovoga pitanja u svjetlu historije matematske geografije i kartografije arapsko-islamskoga svijeta pokazuje da ne samo takozvane portolan mape već i evropske mape svijeta i regionalne, koje su se kratko po tome počele pojavljivati, imaju izravne ili neizravne veze s mapama iz arapsko-islamskoga svijeta sve do XVIII stoljeća. Istraživanja u historiji kartografije koja su se bavila s porijeklom i tzv. portolan mapa i predstavljanjem Azije i Afrike na mapama svijeta i regionalnim, tokom perioda koji je slijedio su uvijek tretirala ta pitanja izolirano, kao odvojena, i u skoro potpunom neznanju o matematičkoj geografiji i kartografiji arapsko-islamskog svijeta. Dok se pitanje porijekla portolan mapa smatra neriješenom misterijom, važni novi dijelovi naseljenog svijeta i njihovi topografski elementi, koji se po prvi puta pojavljuju na mapama svijeta i regionalnim, objašnjavaju se kao postignuća evropskih tvoraca mapa, omogućenim istraživanjima putnika i njihovim izvještajima o putovanjima. Prema ovom pogledu, tvorac mapa lociran u, recimo, Veneciji, Genui ili na Majorci trebalo bi da je bio u stanju iscrtati skoro perfektne obrise Kaspijskog jezera, Indijskog potkontinenta ili čak relativno malena jezera kao što je jezero Urmia, jednostavno na osnovu izvještaja ili istraživanja putnika. Ne znači li to da pripisujemo nadljudske sposobnosti tvorcu mapa; ne očekujemo li od njega pothvat koji nikako nije mogao ostvariti? Ne bi li bilo prihvatljivije i logičnije da razmatramo mogućnost kako je ovome ili onome tvorcu mapa mogla u ruke dopasti mapa koja je proizvedena lokalno i koja je mogla biti napravljena samo tokom stoljeća, kao rezultat rada nekoliko generacija?
U posljednjoj četvrtini XV stoljeća pojavila se nova tendencija u evropskoj kartografiji, kao rezultat štampanja latinskoga prijevoda Ptolemyjeve Geografije. Mnoge mape koje su nosile Ptolemyjevo latinizirano ime a koje nisu bile upotpunosti identične sa sadržajem njegove Geografije, uspjele su se naći u opticaju. Te i druge koje su se zasnivale na njima, koje su se pojavile u periodu od oko 50 godina, snabdjevene su mrežom meridijana i paralela na kojoj je dužina Mediterana, naprimjer, bila je 63°, i južni vrh Indijskog potkontinenta bio je na 125°. Dok je ova „Ptolemaiska“ mreža bila u stanju preživjeti na nekim mapama svijeta sve do sredine XVI stoljeća i koju godinu poslije, od oko 1510. bila je naslijeđena na većini mapa svijeta u dimenzijama spomenutim na mreži Ma’munove mape svijeta, gdje je dužina Mediterana bila 52° ili 53° a dužina južnog vrha Indije 115°.
Prekid sa ptolemaiskom geografijom
Trodjelna mapa Azije i nova mapa svijeta, objavljeni u 1560. i 1561. od strane Giacomo Gastaldija, imali su revolucionarni efekat. Taj italijanski inženjer i kartograf, koji je sebe posvetio tokom nekih trideset godina crtanju „ptolemaiskih“ mapa, sada je objavio mape potpuno različita tipa, s različitom mrežom meridijana i paralela, različitim obrisima, novom topografijom i toponimima. Kako i zašto se to desilo? On sam nije dao nikakvo objašnjenje. Nekoliko godina kasnije, dvojica njegovih kolega, Abraham Ortelius i Gerard Mercator, najpoznatiji kartografi njihova vremena, objavili su vlastite verzije Gastaldijeve mape Azije, sa nekim promjenama ili dodacima.
Koje kriterije su oni primijenili da pretpostave kako je ta mapa tačnija ili više tačna od ostalih? Odakle su došle Gastaldijeve koordinate? Ortelius je mislio kako on treba da prodre do dna tajne. U donjem desnom uglu svoje mape on je zapisao napomenu: „Mi ovdje nudimo našim poštovanim čitateljima novu predstavu Azije, koju je Jacobus Gastaldus, čovjek koji je doprinijeo zlatnu usulugu geografiji, prikupio prema tradiciji arapskog kosmografa Abu l-Fida’-e“. Ortelius tu referira na knjigu komparativnih tabela koordinata arapskog geografa Abu l-Fidae (umro 1331.), rukopis koje je u Francusku iz Istanbula donio francuski orijentalista Guillaume Postel 1524. Iako je knjiga sadržala koordinate koje su u islamskome svijetu već dugo bile zastarjele i zamijenjene tačnijim, u Evropi je njen autor slavljen kao novi Ptolemy, upoznavanje s njegovom knjigom je uzdizano kao venit divinamente in luce ili „dolazak na božanski način do svjetla u naše vrijeme“.
U stvarnosti, niti bi koordinate iz Abu l-Fida’ine knjige bile dovoljne da bi se nacrtala konfiguracija Gastaldijeve mape, niti se mapa slagala s podacima iz knjige. Moje gledište je kako Gastaldi mora da je koristio općenitu mapu ili nekoliko regionalnih mapa iz arapsko-islamskoga svijeta kao svoje izvore. Koliko ih je stručno koristio, potpuno je odvojeno pitanje. Ne samo netačno objašnjenje koje je Ortelius dao o porijeklu Gastaldijeve mape dopušta nam da zaključimo kako oni geografi u Evropi koji su bili vodeći predstavnici na tom polju u svoje vrijeme nisu bili svjesni kako su nastale mape koje su koristili kao izvor niti odakle su došle, odvojeno od činjenice da nisu znali, ili prije nisu ni mogli znati koje su od mapa-izvora njima poznatim najbolje odgovarale stvarnosti. Kartograf je proizvodio mapu zato što je sam bio zainteresiran za nju, ili u komercijalne svrhe, ili zato što je od njega naručeno da to uradi, slijedeći mapu-izvor za koju se desilo da mu je na raspolaganju ili onu koja je bila estetski posebno zadovoljavajuća ili onu koja je upravo stigla iz arapsko-islamskog svijeta. Izbor je bio proizvoljan.
Jedan aspekt metoda rada koje su upotrebljavali evropski kartografi između XIV i XVIII stoljeća je kako se nisu ustezali od ubacivanja regionalne mape koja bi im došla u ruke, u općenitu mapu ili mapu svijeta, a da nisu bili u stanju ocijeniti je li rezultat tačan. Kartografska historija Kaspijskoga mora daje nam interesantan primjer za to. Zaprepašćujuća je činjenica kako Kaspijsko more cirkulira na regionalnim mapama u Europi od XIV stoljeća pa nadalje u skoro perfektnom obliku koji je postignut u XIII stoljeću u arapsko-islamskom svijetu. U XIV i XV stoljeću predstavljeno je većinom tačno na evropskim mapama svijeta, no tada nestaje (sa nekoliko izuzetaka) iz vidokruga tvoraca mapa u XVI i XVII stoljećima, da bi se ponovno pojavilo u prvoj četvrtini XVIII stoljeća.
Odnos mapa prema koordinatama u Europi
Ovo promatranje je blisko povezano s činjenicom kako mape Staroga svijeta prikupljene u Europi do XVIII stoljeća još nisu bile nacrtane uz upotrebu koordinata, bivajući ubačene u postojeće mreže meridijana i paralela grafički prenoseći podatke relevantnih mapa-izvora. Iako su postojale mnoge tabele koordinata na Zapadu koje su preuzete iz arapsko-islamskoga svijeta ili čak prikupljene u Evropi, one su ostale, s izuzetkom nekih dijelova Europe, bez ikakva utjecaja na mape koje su tamo prikupljane. Jedini pokušaj koji je nama poznat, onaj Johannesa Keplera, da se stvori veza između koordinata u tabelama koje su njemu bile poznate i predstave Staroga svijeta – završio se kao promašaj.
Wilhelm Schickard je u 1630-im izgleda bio prvi naučnik koji je došao do zaključka kako su mape Staroga svijeta koje su cirkulirale u Europi, posebno što se tiče predstavljanja Azije i Afrike, bile ozbiljno pogrešne i da je mogao prikupiti tačniju mapu na osnovi arapskih tabela koordinata i po podacima koje su sadržavali arapski geografski radovi. Moje gledište je kako je u vezi s time veoma značajno ono što je holandski geograf Willem Janszoon Blaeu napisao Schickardu u 1634.; „Ono što ste primijetili za geografsku dužinu između Alexandrije i Rima je isto za šta sam ja uvijek smatrao da je tačno, u skladu sa osmatranjima naših sunarodnjaka, kako je u stvari cijela Europa predstavljena kao predugačka“.
Pokušaji koje je Schickard vršio tokom mnogo godina da pronađe koordinate iz knjige tabela od Abu l-Fida’e, kako bi onda bio u stanju nacrtati, uz korišćenje dodatnih arapskih geografskih radova, tačniju mapu Staroga svijeta nego što su bile tadašnje u Europi, pokazuje kako on nije razmatrao mogućnost da dođe do mapa iz arapsko-islamskoga svijeta i objavi ih na svoju ruku. Ne može biti nikakve sumnje kako je on znao isto toliko malo kao i njegovi prethodnici o tome kako i pod kojim uvjetima su nastale one mape koje su cirkulirale po Evropi. I stvarno, on nije ni mogao znati kako su one u originalu bile derivirane od mapa iz arapsko-islamskoga svijeta koje su predstavljale različite stepene razvitka i došle u Evropu više slučajem, preko mnogih različitih tipova kontakata – preko ratova, putnika i moreplovaca, krstaških ratova, kao i ambasadora. Iako postoje stariji portugalski, španjolski, italijanski ili holandski izvori koji nam obezbjeđuju tragove o ovoj realnosti, oni još nisu imali dovoljna utjecaja na svijest historičara kartografije ili su u nekim slučajevima bili podložni svojevoljnoj interpretaciji i preneseni u oblast legendi.
Namjerno prenošenje arapskih mapa u Europu
Period namjernog prenošenja mapa iz arapsko-islamskoga svijeta otpočeo je nekoliko godina nakon spomenuta Schickardova pokušaja. Po našim sadašnjim saznanjima, bio je to njemački naučnik Adam Olearius, koji je nedvosmisleno izjavio kako je izvršio konverziju mapa s arapskoga pisma na latinicu. One o kojima se radilo su bile mapa Perzije i druga Anadolije na koju mu je obraćena pažnja u 1637. tokom njegova boravka u Shamakhiji (na Kavkazu), zajedno s drugim regionalnim mapama. Ova vrsta prijenosa mapa iz arapsko-islamskoga svijeta intenzivirala se u Parizu između 1650. i 1750. i stoga je povezana s početkom kreativnoga perioda u evropskoj kartografiji. Pri tome ja ignoriram jasne referense portugalskih moreplovaca, počev od Vasco da Game kako su oni vidjeli, zarobili, kopirali ili donijeli natrag sa sobom arapske mape ili nautičke karte, slično kao i primjedbu holandskog kartografa Jan Huygen van Linschotena da je on preveo mapu jugozapadne Azije i Indije polazeći od svojega imena s lokalnoga jezika na vlastiti.
Mape Oleariusa, one Pariške škole i mnoge mape svijeta koje su prethodile do 1560. vode nas izravno ili neizravno do mreže meridijana i paralela na kojoj su bazirane, čiji nulti meridijan leži 28°30’ zapadno od Toleda, upravo kako je bilo ustanovljeno pola milenija ranije u islamskome svijetu. Da su historičari kartografije posvetili dužnu pažnju indikacijama koje su na to ukazivale na mapama Adama Oleariusa, Nicolasa Sansona, Adriana Relanda, Guillaumea Delislea, Josepha Nicolasa Delislea, Jean-Baptista Bourguignon d’Anville-a, Emmanuela Bowena, Jamesa Rennella i drugih, i da su neke od tabela koordinata koje su bile pristupačne na evropskim jezicima bile uspoređene s odgovarajućim mapama koje su do danas preživljele u arapsko-islamskom svijetu, naša disciplina bi bila pošteđena mnogo uzaludnih napora i besplodnih diskusija.
