Mog rahmetli babu Sejfu nisam uspio ni zapamtiti, jer sam imao samo godinu dana 01.06.1992.g., kada su njega, uz ostalu mnogobrojnu mušku rodbinu sa njegove i mamine strane, u grupi od 750 civila Bošnjaka iz Džulića, Klise i Kučić Kule, genocidne fašističke TERORISTIČKE skupine četnika, odveli na lokaciju Bijeli Potok, te ih na najsvirepiji način likvidirali. Mene su tada oteli sa majčinih grudi, te od silnog doživljenog šoka, ja nikad nisam ni uspio saznati gdje sam proveo narednih godinu ipo dana, i to je ostavilo trajnu prazninu i veliku traumu u mom razvoju kao djeteta. Samo Allahovom dž.š., milošću i odredbom, vratiše me iz svojih poganih četničkih ruku u majčino krilo 1994.g., te me ona, tada pod novim, pozitivnim šokom, nastavi odgajati sa puno ljubavi i pažnje, onako kako to samo majka umije i zna. Ali oči moje mame Halime nisu više bile onakve, kakve su se urezale u mojoj glavi maksuma, dok sam je dojio prvih godinu dana svoga života. Bile su prazne, tužne, unezvjerene, uvjek pune suza, i nekog straha od neizvjesnosti, da možda te četničke TERORISTIČKE horde ne prodru i do slobodne tuzlanske teritorije, gdje smo provodili izbjegličke dane, te da me opet ne otmu iz njenog naručja. Do svoje desete godine odrastao sam u izbjegličkom kampu, kao i sva ostala ratna djeca, i često sam bio sretan da bar imam majku uz sebe, jer mnogo ih je bilo bez ijednog roditelja. Naša jedina dječija igra tog vremena, je bila igra rata, gdje bi uz glasne povike „rattatta“ rafalne paljbe, pucali u zamišljenog srpsko-crnogorskog četničkog TERORISTU i dušmana, te na taj način osvajali okupirani teritorij svoje voljene domovine Bosne. Najčešće smo izvodili ratne operacije oslobađanja koncentracionih zatvoreničkih logora, gdje doslovno puni emotivnog ushićenja, hrlimo našim zarobljenim i ponižavanim očevima, amidžama, braći i dajdžama, a sve nesvjesno podgrijavajući u nama, tu našu trajnu želju i nadu da su još uvjek živi i zdravi. Ali kad padne akšam, te dječija igra prestane, uvlačim se u izbjeglički krevet snova, te skupa sa majkom osluškujem svaki šum noći, a sve ne bi li se odnekud pojavio babo Sejfo, pa nas izgrlio i izljubio sa željom, da se više nikad ne rastanemo.
Majka je o babi Sejfi uvjek govorila sve najljepše. Da je bio čestit insan, pun ponosa, vrijedan, gledao svoja posla, i nikom nikakvo zlo nije nikad učinio. I ta jedina babina slika koju smo imali, i koju sam po hiljadu puta prevrtao u rukama, govorila je upravo tako o njemu, te nam nikako nije moglo naleći u glavu, kako neko može tek tako doći, i u nepoznato odvoditi mirne ljude, civile, koji nikom ništa nažao nisu učinili. Nada da je babo živ je nestala 2001.godine, kada su njegove kosti, uz mnoštvo drugih, od strane TERORISTA pobijenih nedužnih Bošnjaka, pronađene u masovnoj grobnici, te sam ga ja tada i takvog, samo kao hrpu kostiju, napokon i upoznao. Da.., moj otac Sejfo, je bio samo jedna obična hrpa kostiju! Ali ja ga volim baš takvog. Volim tu svaku kost njegovu više od svega ovodunjalučkog. I za svoga života, ništa ljepše niti vidjeh, niti doživjeh. Jer te kosti…., pa TO SAM JA! Svom babi Sejfi sam sa deset godina, ali u cjelosti pun osjećanja kao odrastao muškarac, klanjao dženazu u našem rodnom mjestu, i taj trenutak je bio i preloman u želji za povratkom na svoj toprak, te smo se te godine majka i ja vratili u Kučić Kulu, i obnovili spaljeni i porušeni dom.
Naš povratak, i moje dječačko odrastanje u genocidnoj sredini, je bilo puno svakodnevnih psiholoških trauma, sa kojima sam se nosio kao pravi gazija pun samopoštovanja, i bez bilo kakvog straha od te kukavičke srbadije, iako susretati svaki dan TERORISTE GENOCIDAŠE, nije bilo nimalo lahko. Ići u školu i učiti o Svetom Savi, srpskoj historiji, i o tome da su „krivci za rat“ Alijini mudžahedini i islamski fundamentalisti, nije bilo ni lahko ni ugodno. Gledati u lica ubica moga oca, a koji i dalje uživaju sva prava koja im nesebično daje njihova genocidna tvorevina, stvarno sam podnosio junački. Ali najgori osjećaj neizvjesnosti i poniženja je, kada treba otići u stanicu policije zbog vađenja ličnih dokumenata. Samo administrativno maltretiranje bi i ja i majka otrpili sa lahkoćom, samo da nije onih njihovih poganih pogleda iz očiju, a u kojima se vidi kontinuirana začuđenost sa pitanjem; „Pa kako vi balije ostadoste živi“??! I tako već četrnaest godina živimo svaki dan, dok država štiti zločince i ubice, dok država ne priznaje ni genocid, niti štiti prava onih koji su preživjeli genocid.
Neki dan smo se u Bijelom Potoku skupili, da se podsjetimo i skromno obilježimo, te proučimo El-Fatihu za duše naših nedužno pobijenih 750 sugrađana, među kojima je i moj babo, te ostala mnogobrojna rodbina. I istinski je bolna činjenica i saznanje, da taj skup nije propratio, niti bilo kakvu vijest objavio ni jedan državni niti federalni tv medij, ili novinska agencija. Jer od mnoštva tih i takvih tužnih datuma sa cca hiljadu mrtvih Bošnjaka.., “razumljivo je” da to i nije neka vijest. Ali zato su svi gromoglasno najavili Dodikovu Deklaraciju o samostalnosti genocidne tvorevine! Eeee…, tek tada se u meni pojavilo ono neko zatomljeno čudno osjećanje koje se zove STRAH! Ali ne strah za mene! Nego strah za moju majku da joj opet TERORISTI ne bahnu na kućna vrata. Strah za ono malo mojih preživjelih komšija, da ih opet ne odvedu na Bijeli Potok. I strah od neke nove SREBRENICE! I strah da nam opet ne ruše džamije, i da ne prekopaju mezar mog rahmetli babe, te i ono malo kostiju njegovih raznesu kao zvijeri i hijene! Strah za moju domovinu Bosnu! E pa neću taj i takav osjećaj straha da nosam, i to mora prvo shvatiti i ubica mog oca Dragan Đurić, a samim time i Dodik, kao i svi ostali TERORISTI GENOCIDAŠI ! Kad sam se parkirao ispred policijske stanice u Zvorniku, ubica mog rahmetli babe Sejfe, je jedva dočekao da mi može opet nešto braniti, ili narediti. E pa prvo sam mu verbalno roknuo mater četničku, da shvati da ću se ja na svojoj zemlji parkirati gdje hoću, i kad hoću, pa sam ga tek onda poslao tamo, gdje je on 92-95 te, slao na hiljade nedužnih. A one zlikovce, Željka i Stevu, nisam ni naumio ubiti, nego im samo pokazati šta je STRAH UŽIVO, kao i miris vlastite krvi, a sve kako bi bili živi svjedoci odvraćanja svoje ostale povampirene srpske braće, od nekog budućeg genocida i TERORISANJA mirnih građana.
I sad svi znaju da ja nisam terorista. Ja sam gazija i šehid za one ponosite Bošnjake, koji znaju razlikovati pravdu od krivde. Hvala mojoj braći koji me spustiše u kabur, kraj mezara moga rahmetli babe Sejfe, i hvala svima koji su mi došli na dženazu. Hvala i onima koji na državni „Dan žalosti“ teroristu četnika ne žališe, nego moje ime u lijepom spomenuše. Hvala svima koji mojoj majci Halimi, riječi utjehe uputiše. Hvala velika onima, koji će mojoj smirenoj duši El-Fatihu, ili Jasin-i-šerif proučiti. Mahsuz selam iz dženeta!
Vaš, Nerdin Ibrić
