Djevojčici su dijagnosticirali apsolutnu deficijenciju hormona rasta, jedno vrijeme su je držali i na Kliničkom centru u Sarajevu kako bi je obučili da sama sebi može davati neophodne injekcije.
Međutim, po povratku kući, iako na to ima pravo, ona ne dobija dovoljnu količinu lijeka, a siromašna porodica nema novca da joj nadomjesti ono što joj državna birokratija uskraćuje.
“Nakon dva dana niko mi se ni obratio nije, ni ministar ni direktor Zavoda za zdravstveno osiguranje, navodno Ministarstvo nema para, ali Zavod mora imati. Kaže mi Rusmir (iz Zavoda) da odem u Sarajevo da mi doktori naprave što veću količinu recepta. Kažem ja njima, to nije k’o ovdje, odnesi doktorima jaja i masla da ti nešto privremeno pomognu”, priča Husein.
On je planirao ostati pred Ministarstvom dok god se problem ne riješi. Kćerka mu pravi društvo, ali se od medija skriva iza drveta. Nije joj lako kroz sve ovo prolaziti, s obzirom na to da je u tinejdžerskim godinama i pohađa još školu.
Beganovići su odlučni jer ništa im drugo i ne preostaje, oni jednostavno ne mogu pronaći 2.000 maraka mjesečno za lijek norditropin, a državne dužnosnike, očigledno, zdravlje njihovih građana ne brine.
Štrajk protiv političara
Dok se na njih ne pogleda sa samilošću, spavaće ispod svojih kartonskih transparenata na kojima piše:
“Štrajk protiv političara! Hoćemo svoja ljudska prava. Nismo došli ovdje da prosimo, nego po ono što nas sljeduje – lijek za svoje dijete, pa mi samo daju lažna obećanja. Nek’ vide građani šta rade političari od običnih građana. Uništavaju nam djecu. Ne idem odavde dok se ne riješi. Demobilisani sam borac i logoraš, obraćao sam se ministru zdravstva i direktoru Zavoda za bolesnu kćerku kojoj je klinika u Sarajevu prepisala lijek da joj ZZO USK-a obezbijedi, a koji košta 2.000 maraka, a nemam para da ga obezbijedim bolesnom djetetu. Krivim smatram ministra i direktora i ne idem odavde jer ne mogu odustati od liječenja svog djeteta!”
