Mensura Jahić, nekadašnja poznata nastavnica iz Zvornika, trenutno na tuzlanskoj adresi, ove je godine u pratnji svog sina dr. Edina Jahića krenula u daleku Meku kako bi obavila petu islamsku dužnost, hadž.
Pravi put
Iako je već obavila umru i vidjela mnoga sveta mjesta muslimana, za Mensuru odlazak na hadž podrazumijeva „posebno duhovno stanje“. Na dan ispraćaja hadžija u Tuzli, priznala nam je da je više nego sretna što će hadž obaviti s mlađim sinom.
– Za roditelja nema veće radosti, većeg blagostanja nego kada vidi da su mu djeca na pravom putu. Moj stariji sin Elmir i njegova supruga Mahira, oboje ljekari, hadž su obavili prije nekoliko godina. Sada ide i Edin i kao roditelj sam zahvalna Allahu što sam doživjela da i moja djeca nastavljaju njegovati svoj vjerski identitet, kako je to u našoj familiji oduvijek bilo. Kako god smo moj rahmetli suprug i ja učili svoju djecu kakvi trebaju biti, tako i oni danas uče svoju djecu – ispričala nam je Mensura, ne krijući emocije zbog svega što slijedi u danima obavljanja hadža.
Bajram će Mensura dočekati s bosanskim hadžijama u Meki. Kada smo je u prošlu srijedu pozvali telefonom, hadžije su se upravo spremale da iz Medine krenu u Meku.
– Dani u Medini protekli su u ibadetu u Poslanikovoj džamiji, u sretanju s ljudima iz cijelog svijeta, različitih kultura, starosne dobi, boje kože, obrazovanja, imovnog stanja. Ali, pred Bogom svi su isti, jednaki. Putujem u Meku i, iskreno, ne mogu dočekati trenutak da ugledam svjetla mekanskih džamija, da ušetam u Haremi-šerif… Nema ljepšeg prizora od onog kada pred vama odjednom zasjaju svjetla mekanskih munara – priča nam Mensura.
Dragi susreti
Priznaje da je strepnja pri polasku iz Tuzle hoće li fizički i zdravstveno moći izdržati sve napore koji su pred njom bila nepotrebna. Snaga koju prilikom obavljanja hadža čovjeku podari dragi Allah, kaže, ničim se ne može mjeriti.
Kao dokazani pedagog, kakvu je pamte generacije njenih učenika, Mensura i ovog puta nije mogla sakriti radost što je na hadžu mogla sresti svoje učenike kojima je nekad predavala u Zvorniku, u Izbjegličkoj školi u Tuzli, ali i kolege s kojima je radila.
Ratna radost
– Nema dražeg sastanka od onog bajramskog. Bilo da je ramazanski ili ovaj hadžijski. Dok smo živjeli u Zvorniku, porodica se na Bajram okupljala, obilazili roditelji, naši i njihovi prijatelji, obilazile komšije. A onda je došao rat, mnogi su otišli u svijet, a ja sam sa svojom djecom ostala u Tuzli. Nikad neću zaboraviti vrijeme ratne neimaštine, kada su se mjesecima skupljale i štedjele namirnice kako bih za Bajram baklavom ili ružicama iznenadila ukućane. Došli bi i prijatelji moje djece, doteklo bi nešto i za komšije. Iako je sve bilo skromno, tu ratnu bajramsku radost nikad neću zaboraviti. Bilo je to vrijeme kada se s onim malo bilo mnogo zadovoljno – prisjeća se Mensura.
Porodična javna zadaća
Kako u porodici Mensurinog supruga, rahmetli dr. Nedžiba Jahića, tako i u porodici iz koje potječe i po ocu i po majci, odnos prema vjerskom i nacionalnom identitetu oduvijek je, znaju oni koji su ih poznavali, bio svetinja. Mensura ističe da je porodična javna zadaća bila „stjecanje znanja i obrazovanja“, ali da je ono što je davala „kućna škola“, podrazumijevalo poštovanje svakog čovjeka, svojih, ali i tuđih vjerskih i nacionalnih vrijednosti.
