Kako je krenulo, uskoro će svi, ali baš svi Hrvati biti branitelji. Trenutno ih je nešto više od pola milijuna, što znači da svaki osmi čovjek na kojeg naiđete na ulici ima status branitelja.
I to doslovno svaki osmi, bez razlike radi li se o sredovječnom muškarcu s manjkom kose, raspuštenoj tinejdžerici ili rasplakanoj bebi u kolicima. Uključujući i njih, svako osmo ljudsko biće koje se kliče Hrvatom/icom, stalo je na branik domovine kad joj je bilo najteže.
Tako kažu službeni podaci, pa kad jednostavnom matematičkom operacijom podijelite 4,1 milijun državljana Hrvatske sa 505.000 registriranih branitelja dobit ćete brojku osam.
Hej, svaki osmi, svaka osma, svako osmo, sudjelovalo je u ratu, a to je – komentirali su posljednjih dana oni skloni ironiji – sasvim dovoljno da revidiramo tezu o “višestruko nadmoćnijem neprijatelju” koji je 1991. krenuo oteti ono najsvetije, s obzirom da je Napoleon s tek nešto brojnijom vojskom krenuo na Rusiju i došao do Moskve. Francuski car te je 1812. godine pod oružje stavio gotovo 700.000 ljudi, što je najveća okupljena vojska do tada, i uputio se na rusku prijestolnicu gdje ga je čekalo pola milijuna Rusa. Ishod je poznat. Moskva je pala, ali pobjeda je bila Pirova.
Rusi su se obranili, baš kao što su se Hrvati obranili. Ali, je li moguće da 22 godine nakon završetka rata Hrvatska ima toliko branitelja. Do 1996. godine bilo ih je znatno manje, polovica manje, da bi nakon te godine krenuo visok rast, pa se u registar upisalo još njih 270.000. Iz tog doba, te 1996. godine, sjećamo se poslanice tadašnjeg predsjednika države Franje Tuđmana o 336.000 branitelja.
Nije samo povećan broj, nego i prava
I kad je priča išla svome kraju i kad se činilo da branitelj nije samo onaj tko to ne želi biti, posebno nakon 2009. godine kada je registar zaključen, HDZ-ova Vlada ovaj tjedan uputila je u proceduru novi zakon kojim se opet dopušta upis u braniteljski registar, što neće samo povećati njihov broj, nego i znatno povećati prava koja ni do sada nisu bila mala.
Ukratko, uz priznavanje prava pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane i Narodne zaštite, uvodi se nova kategorija – “sudionici Domovinskog rata”. Sudionici su svi koji su imali ikakve veze s ratom – ratni izvjestitelji, medicinsko osoblje, vatrogasci, pomorci, članovi posada brodova trgovačke mornarice i Civilne zaštite koji su “doprinijeli obrani suvereniteta”.
Povećava se i najniža mirovina. Iznosit će 45 posto osnovice prosječne neto plaće iz 2016. godine, a ne kao dosad prema prosječnoj plaći u godini prije odlaska u mirovinu. Prosječna braniteljska mirovina (oko 700 eura) i trenutno je dvostruko viša od prosječne radničke, čak i od invalidske. Koliko će iznositi nakon ovih promjena, tek treba vidjeti.
Proširena su i prava na obiteljsku mirovinu, uvode se opskrbnine za bračne ili izvanbračne partnere, kao i za djecu umrlih branitelja i to ne samo za članove uže, nego i za širu obitelj, kao i obavezan sistematski pregled svake tri godine, pa snižavanje dobne granice za odlazak u starosnu mirovinu, pa naknada za nezaposlene, pa rad uz mirovinu, pa otvaranje novih rokova za stjecanje statusa ratnog vojnog invalida (trenutno ih je 56.000) što znači povlaštenu mirovinu i to na osnovu bolesti koje su ih pogodile u kasnijoj životnoj dobi kao posljedica sudjelovanja u obrani, kako za Hrvatsku vojsku, tako i za Hrvatsko vijeće obrane, a na kraju i plaćanje odvjetničkih troškova svima optuženima za ratni zločin, bez obaveze vraćanja novca ako su u tom procesu i osuđeni.
Sve to ide onima koji su branili Hrvatsku od “oružane agresije koju je izvršila Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne postrojbe iz Bosne i Hercegovine uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj”, što je, pak, zakonska definicija koja je posebno naljutila srpskog predsjednika Aleksandra Vučića zbog čega je opozicija u Saboru tražila da najprije plati 45 milijardi eura ratne štete, pa da se onda javi, s obzirom da bi se iz tih sredstava platila primjena ovog zakona.
Otkud novac?
Uistinu, otkud Hrvatskoj novac za ovako nešto. Vlada tvrdi da će iduće godine biti potrebno ukupno 37 milijuna eura, a 2019. dodatnih 30 milijuna, na što je dreknula socijaldemokratska opozicija ustvrdivši da će sve skupa, do 2025. godine, Hrvatsku koštati barem 700 milijuna eura koje ova država nema.
Ili ima, ali da mi ne znamo da ima, jer plaćanje dodatne naknade za 82.000 nezaposlenih branitelja – košta, novi branitelji koji će to, eto, postati 22 godine nakon rata – koštaju, stambeno zbrinjavanje za sve – košta, potpuna skrb – košta…
S ovom raskošnom ponudom vodstvo braniteljskih udruga koje su za vrijeme SDP-ove vlasti kampirale u šatoru ispred Ministarstva branitelja, nije baš zadovoljno. Odnosno fingiraju nezadovoljstvo, jer ne žele otvoreno stati iza HDZ-a, ali vrlo su dobro svjesni što će im donijeti i da će omogućiti dodatno proširenje ionako prebukiranog registra koji obiluje ljudima koji rata nisu ni vidjeli, ali su se zato od njega znali okoristiti.
Ovakvim zakonom zapravo se otvaraju vrata produbljivanju podjela u društvu između onih “sposobnih” koji se znaju “snaći” i “nesposobnih” kojima moralni nazori stoje iznad materijalnih, pa se tako jedan poznanik potpisanog novinara ovih dana “sjetio” da ima PTSP, da se na poslu više ne osjeća dobro, jer ga sve skupa podsjeća na rat, mada je u njemu proveo jedva koji mjesec u dubokoj hladovini, i to dok se upravo sprema nova akcija pomoći čovjeku koji je s jedva 18 godina otišao u profesionalnu brigadu, prošao sva ratišta, tri puta ranjavan, a sada sa svojom obitelji živi u uvjetima nedostojnim čovjeka.
Rat je, ma znamo to svi, jednima bio rat, a drugima brat!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
