Neki dan su me zvali iz pošte da dođem jer mi je neko poslao novac. Mislio sam da je neka greška, jer nemam nikog da bi mi slao novac, a i teška sam bijeda, pa sam iskreno pomislio da me neko zeza. Kada sam otišao kažu imate pismo i 3000 dolara, i dalje nisam mogao da vjerujem.
Uzmem pismo da čitam, drug iz osnovne koji sada živi u Americi, tada bio bijeda kao što sam ja sada, ja mu uvijek davao koliko sam mogao, dijelio sa njim sendviče na pola, sokove pili iz iste flašice, bio mi kao brat.
Prije 10 godina otišao za Ameriku, kako se kaže trbuhom za kruhom, izgleda da je uspio. Na kraju pisma je napisao, “Brate kada god ti bude trebalo, samo mi javi, znam kako ti je sada i znam kakav si čovjek kada imaš. Hvala bogu ja sada imam dovoljno i smatraj to kao da i ti imaš.
Tvoj brat…
Ni sada ne mogu da vjerujem da me se nakon toliko godina sjetio i da pamti sve što sam mu dobro činio. Izgleda da i u ova teška, zla vremena isplati se biti čovjek, ko bi rekao.
