Književnik i novinar iz Konjica Said Šteta uputio je otvoreno pismo tužiteljici Vesni Pranjić, šefici Odjela za ratne zločine Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko – neretvanskog kantona.
Šteta u pismu zahtjeva od tužiteljice Pranjić da pokrene proceduru utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine u konjičkom selu Gorica u kojem su pripadnici HVO-a 25. aprila 1993. godine ubili šest bošnjačkih civila, a njih 137 odveli u logor.
Pismo prenosimo u nastavku:
Poštovana tužiteljice Vesna,
Puno je godina potrošeno u strpljenju, a niko iz tužilaštva ne pokreće zakonsku proceduru utvrđivanja odgovornosti za ratni zločin u selu Gorica, općina Konjic. Pisao sam i obraćao se načelniku Konjica, da za višegodišnje upravljanje gradom dođe bar jednom u selo Gorica i pokaže poštovanje spram žrtvama. Prozivao izvjesnu sudinicu Amru koja je isporučila bezobrazne iznose taksi na privatne tužbe preživjelih logoraša, stanovnika Gorice. Vrijeme je odavno u deficitu, jer su mnogi koji su preživjeli torture i mučenja, otišli sa ovog svijeta.
Zato se obraćam Vama, cijeneći da ćete primijeniti naučenu lekciju pravičnosti za zločin, koji su pripadnici HVO brigade “Herceg Stjepan” počinili nad Bošnjacima Gorice, tog kobnog 25.4.1993.godine, kada je njih 137 odvedeno u logor, od djeteta u naručju, do starca na štapu, i šest nevinih ubijeno na kućnom pragu, o čemu je svjedočio Međunarodni crveni krst.
Duboko sam uvjeren da imate više prikupljenih činjenica nego što sam ja kao nezavisni novinar i književnik, prikupio za sve ove godine novinarskog istraživanja o počinjenom zločinu. U dva navrata su uzimane izjave preživjelih logoraša iz Gorice, od strane Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Iste su imale izuzetno teške posljedice za njih, jer su im se iznova vratile potisnute slike mučenja i patnji.
Prisustvujem brojnim svjedočenjima, jer sam često u svom rodnom selu Gorica, gdje strpljivo bilježim svaku izgovorenu riječ mojih Goričana, onako utučenih u vremenu nepravde i zaboravljenosti od vlasti. Činjenice je da se akteri zločina slobodno šeću, a najodgovorniji u komandnom nizu, zapovjednik brigade “Herceg Stjepan” primalac je tri mirovine, i uzgaja šipurke nedaleko od porodične kuće u Kostajnici.
Poznati su direktni izvršioci i saučesnici zločina, od zapovjednika bojne do sitnih miševa koji su svoju veličinu zla ispoljili nad nedužnim Bošnjacima sela Gorica. Poznat je i zapovjednik logora Buturović Polje, koji je umirovljen od strane susjedne države, kao i čuvari logora. Jedan je policajac u Mostaru, možda baš čuva Vaša ulazna vrata poštovana tužiteljice.
Poznati su i mučitelji, od kojih mi se jedan javio putem društvenih mreža. Odlučio sam da im ne spominjem imena, kako sam to činio proteklih godina, jer mi inficiraju mentalnu ljepotu za pisanu riječ. Pouzdano znam, neki su tragom prekodrinske škole iščezavanja, ašićare umrli, a nisu. Ovo ašićare, prevodim Vam, kao zajebanciju u prikrivanju identiteta, jer se tako proglase mrtvim. Doduše, kao ljudi, oni nisu nikad ni živjeli, pa ih ne želim imenovati u ljudskom obraćanju. Samo im poručujem da ću ostati njihov Simon Vizental dok hodam ovim dunjalukom.
O svemu više, pripremam u svojoj knjizi o zločinu u mojoj Gorici. Jer sve se zna i svi znaju o razmjerama zločina, samo Vi još niste istini pogledali u oči! U odbranu ćete spominjati zločin u Trusini! DA! Desio se, i zbog toga kao čovjek jako žalim. Ali za taj zločin izrečena je kazna od 50 godina zatvora, ukupno. Dok za zločin u Gorici, još niko nije dobio ni čvoku, a kamoli da je priveden licu pravde i procesuiran pred sudom.
Poštovana tužiteljice Vesna,
Zarad časnih ljudi, katolika Hrvata, koji nisu uprljali ruke, a koje poznajem, jer nisu bili dio Udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je dirigovao i finansirao tadašnji vrh Republike Hrvatske. Zarad ljudi koje bih još volio vidjeti na cvjetnim livadama mog djetinjstva. Zarad pravde koja bi bar malo uklonila kukolj iza kojeg ostade spaljena Gorica i ubijeni Goričani. Najviše, zarad preživjelih, koji danas umiru usprav, onako zakovanih usta, nijemi od bola i nepravde, molim Vas UČINITE SAMO ONO ŠTO JE ZADAĆA TUŽITELJICE.
Znam da je tužilaštvo i sudstvo u Bosni i Hercegovini pod uticajem politike na svim nivoima ili ti razinama, ali Vas preklinjem kao ženu, koja drži do obitelji, do djeteta, do majke, do oca, do čovjeka kao ljudskog bića, ne podilazite više onom koji izdaje svjedodžbe o legitimnosti Hrvata. Onom, koji se ceri u kameru i kada je ugašena. Onom, koji je prije podne purpurni komunista i negira postojanje Boga, a popodne je najveći Hrvat i katolik od nastanka kršćanstva do danas. Onom, kojem ni kragna za vratom više ne vjeruje niti jednu izgovorenu riječ.
Poštovana tužiteljice Vesna,
Umjesto da slušate gore opisanog i njemu slične, poslušajte savjest ljudskosti, savjest čovjeka. U protivnom ćete slušati krike mojih Goričana. Slušat ćete posljednje dozivanje komšije Mirsada, da mu supruga pazi na djecu dok umire pokošen rafalom nedaleko od kuće. Slušat ćete strašne jauke starice Đemile dok nepokretna gori u porodičnoj kući. Slušat će te krik golobradog mladića Senada kojeg su ubili u borovini iznad sela a potom zapalili. Slušat ćete stravičan jecaj starca, hadžije Šabana, dok mu pred očima ubijaju bolesnu suprugu Zejnu. Slušat ćete plač djece, isprepadanih i gladnih, zatvorenih u logoru, osuđenih da gledaju mučenja svojih najmilijih. Sve ćete slušati! Zato Vas preklinjem, ne klečite pred nakaradnom politikom. Kleknite samo pred Boga, a on je Jedan svima nama, i učinite ono što se zove ČINJENJE PRAVDE, jer Vas Gorica doziva!
Ja se neumorno klanjam Uzvišenom Bogu, i molim Ga, za moje Goričane, koji umorni čekaju pravdu. Posebno molim Uzvišenog Boga dok sjedim u rane sabahe među nišanima ubijenih Goričana. Na kraju se selamim s njima, i svaki put im obećam. “Ja ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati!”
Poštovana tužiteljice Vesna, probudite se već sutra kao čovjek, svjesna, da učinite Bogu drago djelo, jer se ni umrijeti neće moći lahko. Nije to eksurzija na Mjesec! Znaju to oni koji bogohule o spoznaji Boga iza rešetaka.
Bože, ostavi ih tamo, iza rešetaka patnji do sudnjeg dana, i poslije, Amin!”, navodi se u otvorenom pismu Saida Štete tužiteljici Vesni Pranjić.
Podsjećamo, 25. aprila 1993. godine u ranim jutarnjim satima u konjičko selo Gorica upali su pripadnici konjičke brigade HVO-a “Herceg-Stjepan”.
Tom prilikom ubijeni su Mirsad Gabela, Senad Hanić i Zaim Keško. Isti dan ranjen je Šefkija Šteta, koji je podlegao nakon teških muka u logoru Buturović Polje. Nekoliko dana nakon što su opljačkali i počeli paliti selo, u porodičnoj kući, živa a nepokretna zapaljena je starica Đemila Dedić, dok je na kućnom pragu ubijena starica Zejna Zalihić.
Nakon torture i ubistava u selu, 137 zarobljenih Goričana odvedeno je i zatočeno u logor Buturović Polje koji je kao takav evidentiran od strane Međunarodnog crvenog križa.
