Građani Bosne i Hercegovine pravi su umjetnici u snalaženju da bi preživjeli. Najneobičniji posao rade Muhamed Karić i njegov maloljetni sin Amel, iz Doca na Lašvi kod Travnika. Da bi prehranio peteročlanu obitelj, Muhamed obilazi ratne crte i traži rasprskavajuće mine usmjerenog djelovanja, te ih prodaje na otpad kao staro željezo. Muhamedov problem još je veći što je on bivši hodža koji je u ratu oženio Slavicu. Od tada više nigdje ne može naći posao.
Muhamed i Slavica nikada se prije nisu vidjeli sve dok Vojska Republike Srpske nije protjerala Muhameda iz jednog sela kod Doboja, a Slavicu mudžahedini iz Bočinje. U jeku rata sklopili su brak u kojem se rodilo troje djece. Da bi obitelj preživjela, Muhamed odlazi u minska polja tražiti mine:
“To je istina, mine smo sakupljali. To su bile usmjeravajuće mine, zvane brudovi. Bilo je u njima željeza po 15 do 20 kila, zavisi od mruda, njegove težine. ”
“To su bile usmjeravajuće mine zvane mrudovi. Bilo je u njima željeza po 15-ak kila, 15 do 20, zavisi od mruda i njegove težine. Ja i ovaj srednji sin Amel smo možda sedamdeset mina povadili i razmontirali. Eksploziv odvojimo, a željezo prodamo.”
RSE: Je li vas bilo strah?
Muhamed Karić: Kad moraš preživiti, nema straha, vjerujte mi. Dolazilo je dana da po dva, tri dana nismo imali brašna da djeci napravimo hljeb. Djeca u školu idu. Znači moralo se, nije se biralo.
Muhamedova supruga Slavica nije mogla vjerovati da njezin sin Amel dovozi mine u dvorište:
“Ja sam mislila donijet će kânta, limova, a on je minu donio. Ja kad nisam crkla od straha. I plakala sam, i njemu govorila: ’Ne daj mu, brani mu.”
Muhamed je još 1990. godine samovoljno napustio vjersku zajednicu i od tada nigdje ne može dobiti zaposlenje. Tražio je u travničkom komunalnom poduzeću da ga zaposle kao čistača. Ni to nije dobio jer, kako kaže, svi ga odbijaju zato što je oženio Slavicu:
“Pošto je supruga pravoslavka, to ne godi. To ne ide.”
RSE: Niste faktički pristali nigdje?
Muhamed: Pa nisam nigdje. Vidiš kakvo je društvo. Znači, ovi mješoviti brakovi nisu nigdje pristali.
Za željezo od jedne mine na otpadu dobije samo pet maraka.
RSE: Jeste li ikada pomislili da možete poginuti?
Muhamed: Jesam. Pomislim svaki put. Da sam mislio da mogu poginut, ne bih imao ni tih pet maraka. U tim situacijama ne mislite šta će biti. Što je bilo na liniji, počev od sela Slimena do vrha Vilenice, mi smo to poskidali. To je linija negdje u dužini preko pet kilometara.
RSE: Znači vi za pet maraka rizikujete život?
Muhamed: Svejedno, rizikuješ ga i bez tih pet maraka. Moraš nešto raditi. Nisam naučio da se bavim nekim mutnim radnjama. Nisam naučio da kradem, ni ja niti moja porodica, pa bolje i to raditi nego bilo što drugo što je protivzakonito. Znači ovo je legalno.
RSE: Evo sad ste nam pokazali fotografiju na kojoj su neke ja bih rekao poznate ličnosti – od muftije Avdibegovića, Džemaludina Latića…
Muhamed: …Hadžema Hajdarevića, Hasana Čengića. To su moje školske kolege.
RSE: Da li oni znaju u kakvoj ste vi situaciji danas, kako živite?
Muhamed: Za dvojicu mogu reći da znaju. To su travnički muftija Nusret Avdibegović i Hasan Čengić, koji je u Sarajevu. On zna jer sam se i njemu obraćao. A za ovu dvojicu mislim da ne znaju, jer nismo u kontaktu od završetka škole.
Za kraj još jedan paradoks svojstven državama poput Bosne i Hercegovine. Da bi obitelj Karić dobila socijalnu pomoć po zakonima ove države, mora im biti barem jedno dijete bolesno. Na svu sreću djeca su odličnog zdravlja, a jedno od njih dnevno pješači do Novog Travnika 15-ak kilometara. Ministarstvo Kantona nije mu osiguralo ni autobusnu kartu, iako su roditelji podnijeli zahtjev za pomoć. Međutim, Muhamedu je veća briga što više nema mina u tom području – jer nema gdje zaraditi ni onih pet maraka koliko dobije za željezo od jedne mine.
