Izbjeglice Rohinje pričaju svoje priče o istjerivanju i problemima s kojima se suočavaju u kampovima u Bangladešu.
Više od 430 000 Rohinja stiglo je u grad Cox Bazar u Bangladešu u protekle četiri sedmice, bježeći od vojne ofanzive u Mijanmaru.
Humanitarne agencije kažu da su djeca, udovice, stari i invalidi najugroženiji, i traže pomoć u obliku hrane, skloništa i zdravstvene njege.
Al Jazeera je razgovarala sa nekim od izbjeglica, koji su podijelili svoje priče.
Nur Jahan, 85
Nur Jahanin muž, Abu Bakar Siddique, umro je prije osam godina [Saif Khalid/Al Jazeera]
Pobjegla sam iz svoje kuće u selu Kuinnyapara u Maungdawu.
Mog sina, Abdullaha, ubila je mijanmarska vojska. Imao je 28 godina. On se brinuo o meni. Pobjegla sam plašeći se za svoj život zajedno sa komšijama. Jedva se krećem, ali nekako sam uspjela doći do Dhankhali Chara i preći preko rijeke Naf u Bangladeš.
Kada sam bila bespomoćna, 27-godišnji mladić po imenu Hamid Hossain me spasio. Stigla sam u Bangladeš sa Hamidom, prešavši granicu na prelazu Shah Pori Dwip trećeg septembra.
Prvo sam se sklonila u širem području Kutupalonga i kasnije se on sa svojom porodicom preselio na brdo u Balukhaliju. Živim ovdje sa Hamidom, ali on ima svoju porodicu koja broji 15 članova.
Moj muž Abu Bakar Siddique je umro prije osam godina. Abdullah je bio jedno od moje osmero djece. Ne znam gdje se nalaze moja ostala djeca.
Mjesto na kojem sada živim je lijepo ali je daleko od glavnog puta.
Sve sam prepustila Allahu i želim zadnji dah udahnuti bez straha da ću biti napadnuta.
Ayesha Begum, 85
Pobjegla sam iz područja Badanat u Maungdawu. Od desetero moje djece, živi su samo sin i kćerka, ostali su ubijeni tokom napada. Trenutno živim blizu brežuljka sa kćerkom.
Želim hranu. Nisam ništa jela od jutros. Osim tog, nisam mogla spavati zbog bolova u tijelu. Možete li mi pomoći?
Moja kćerka Nasima Begum (42) i njen muž Ali Chan Miah, žive daleko od glavne ceste. Ovdje je teško doći do hrane.
Nasima kaže: “Moj muž, djeca i ja možemo trpjeti glad ali mojoj majci je to teško u ovim godinama.”
Monir Ahmed, 36
Monir Ahmed smješten je u kampu Thaingkhali [Showkat Shafi/Al Jazeera]
Ja ne vidim. Prosim u kampu Thaingkhali kako bi preživio. Ja sam iz Charicomba u Maungdawu. Ovdje sam proteklih sedam dana ali nisam uspio naći dom zdravlja. Moram posjetiti očnog specijalistu.
Ne znam gdje bih mogao naći kamp za slijepe.
Drago mi je što sam došao ovdje. Bar me niko ne pokušava ubiti. Ljudi su ovdje darežljivi, daju mi hranu.
Jannat Ara, 25
Noga mi je ostala paralizovana u djetinjstvu. Zato se nisam mogla udati.
Moji otac i majka su umrli prije nekoliko godina, a živjeli smo u selu Morikhong u Maungdawu.
Kada su obližnja sela napadnuta, dala sam 300 000 mijanmarskih kjata dvojici mladića iz mog sela da nam pomognu doći do Bangladeša.
Trenutno živim u kolibi broj 19 u bloku D kampa Kutupalong u domu svojih rođaka.
Jannatina 22-godišnja sestra Shamima kaže da su živjeli od nešto novca koji im je ostavio otac.
“Ali sada nam je ostalo veoma malo novca. Ne znam kako ćemo preživljavati kada novca više ne bude. Ovdje nemamo izvor prihoda.”
“Zahvaljujući nevladinoj organizaciji Handicapped International, imamo mjesto na kojem se možemo liječiti besplatno. Ali ko će nam obezbijediti hranu i sklonište u budućnosti?
