Isprva to nisam primjećivala. Nije da sam ikada bila fascinantna. Bila sam razumno privlačna i nikad se nisam isticala na način koji čini da se ljudi osjećaju uzbuđeno ili nelagodno. Izgledala sam dovoljno ugodno da privučem pokoji osmijeh i pogled. Ali, negdje u ranim 50-ima ljudi su me jednostavno prestali primjećivati, priča Julia Williamson (57), spisateljica iz SAD-a.
– Počela sam češće govoriti: ‘Ima li koga?’ na blagajni kako bih privukla pozornost onih koji tamo rade. Također, dok sam ponavljala svoju narudžbu, kakvu kavu želim, mogla sam vidjeti kako njihove oči prolaze pored mene i gledaju mlađe, odvažnije, zanimljivije ljude. ‘To je to’, pomislio sam. ‘Postala sam nevidljiva’, nastavila je.
Kaže da se pažnja, koju je u mlađim danima dobivala od muškaraca, kretala se od simpatičnih osmijeha preko očijukanja do neugodnih dobacivanja koja su se često pretvarala u ljutnju kad nije reagirala onako kako su očekivali.
– Neki momci su flertovali i bilo je slatko, seksi i zabavno. Od drugih sam se samo naježila. Bilo je to ponekad i iscrpljujuće. Katkad jednostavno nisam željela da mi smetaju. Željela sam se baviti svojim poslom, a ne da me uznemiravaju tipovi koji misle da postojim samo kako bih njima udovoljila, kao da bih trebala biti zahvalna što su me primijetili – ispričala je.
– Guglajte ‘žene’, ’50’ i ‘nevidljive’ i dobit ćete dvije vrste rezultata. Prvi će vam reći da, istina je, žene prestaju biti primjećivane u srednjim godinama. Drugi rezultati su savjeti tipa ‘kako ostati u igri’, biti primjećena od muškaraca i samim time sretna – pojasnila je.
– Odrastala sam s ležernim seksizmom. Rano sam naučila da se od mene očekuje osmijeh, prijetvornost i smijanje šalama na račun žena. Borila sam se sama sa sobom, jer sam u sebi bila buntovna. Željela sam muški pogled, a mrzila sam ga. Bila sam spremna za ljubav, spremna za seks, i htjela sam da me dečki primijete. Prsata sam od 16. godine i naslušala sam se komentara tipa: ‘Imaš zdrava pluća’ ili ‘Sviđa mi se tvoja košulja, posebno prednja strana’, prisjetila se.
Uslijedile su, kaže, šale o mjesečnici, komentari o njezinom tijelu…
– Sjećam se kako sam sjedila u sobi svog studentskog doma s tipom koji će postati moj prvi ozbiljni dečko. Slušali smo glazbu, moju glazbu. Naišao je Lou Reed, a on me pitao: ‘Znaš li tko je ovo?’. I jesam li tada odgovorila kao što bih danas? ‘Hm da, pa ja sam snimila tu kazetu’. Nisam. Šutjela sam i bilo mi je neugodno. S 19 godina stalno sam se preispitivala, brinući o načinu na koji me doživljavaju. I to je srž toga: svi ti momci su mi jednom riječju mogli potopiti samopouzdanje. Kako to uspijevaju? Činilo se kako ih je njihov tvorac obdario osjećajem samopouzdanja koji ja nisam imala. To mora biti ono što znači hodati zemljom kao čovjek, razmišljala sam tada – nastavila je.
– Tako je iscrpljujuće biti žena u svijetu. I dalje može biti zastrašujuće, i još uvijek zahtijeva oprez. Ali, više nemam osjećaj da me stalno ocjenjuju i to je veliko olakšanje. Sad imam toliko više prostora u glavi. Mišljenja drugih ljudi općenito su mi s vremenom postala manje važna. Također, kada vas nitko ne gleda, imate malo više prostora za promatranje drugih, a ono što vidim je ogroman broj ljudi čije mišljenje nije ni najmanje važno – priča Julia.
Ispričala je što je sve naučila kroz život
– Ljudi koji te vole, oni misle da si lijepa. Stalo im je do tvojih osjećaja. Zanima ih što imaš za reći. Oni koji me ignoriraju, nisu mi bitni. Njihova mišljenja se ne računaju. Ja odlučujem jesam li relevantna, zanimljiva ili vrijedna, a ne oni – rekla je.
– Dakle, prihvaćam srednje godine, s njihovim bolovima i iznenađenjima. Bih li voljela izgledati onako kako sam izgledala s 30? Pa naravno, i ja sam čovjek. Ali to me ne muči. Prije nekoliko godina kupila sam svojim kćerima tinejdžericama majice s natpisom ‘Žene vam ne duguju ništa’. To je sve što sam ja željela reći svijetu kada sam imala 17 godina, samo što svijet to nije htio čuti od mene. U 57. godini jednostavno me više nije briga. Naravno, postoji mali osjećaj razočaranja što više nisam zanimljiva. Ali, sve u svemu, pravo je olakšanje bezbrižno hodati ulicom. Ne želim neželjenu pažnju. Nitko ne zadire u moj osobni prostor. Ispostavilo se da volim ‘letjeti ispod radara’. Puno je drugih iznimno cool žena koje se druže sa mnom, a sve smo jednako nevidljive. I to je, konačno, grupa ljudi čija me mišljenja istinski zanimaju – zaključila je, a prenosi huffpost.com.
izvor 24sata.hr
