Velid je pošao sa svojim babom na pijacu da kupe voća i povrća. Velidu je 12. godina i već pomaže babi u mnogim kućnim poslovima. Velidov babo je svratio na pijaci kod svog prijatelja kod kojeg uvijek kupuje voće i povrće. Kraj Velida je naišao čovjek sa štakama koji je puno šepao. Velid se počeo smijati tom čovjeku i upirati prstom u njega, rugajući mu se kako hoda. Malo zatim Velid je vidjeo dječaka sa rukom u gipsu, povezanom oko vrata. Velid je zaključio da je dječakova ruka slomljena. “Vjerovatno se negdje zapetljao i pao”, pomisli Velid. Potom se počeo rugati dječaku, naglas se smijati i pokazivati na njega rukom. Dijete je osjećalo nemoć i slabost. Puno ga je pogodilo Velidovo ruganje, te je počeo plakati. Kad su se vratili kući Velid je oponašao šepavi hod hromog čovjeka. Babo ga je ukorio zbog toga i zaprijetio mu da to više ne radi. Sljedećeg dana je Velid u školi vidio Sulejmana sa otvorenom ranom na ruci. Približio se i htjede ga udariti po rani ali se Sulejman uspio izmaknuti i pobjeći od Velida. Nekoliko učenika je ukorilo Velida zbog njegovog ponašanja. U razredu, dok je Velid stajao sa učenicima, počeo je pred njima opet da izigrava čovjeka koji je šepao. Jedan učenik reče: “Velide zašto tako hodaš, kada ti je Allah dao zdrave noge”. Velid na to nije imao šta da odgovori. Znao je da je to samo ružno oponašanje i izrugivanje. Ušutio je. Osjetio je da je ružno postupio. Za vrijeme ljetnog raspusta Velidov babo je izveo porodicu na izlet. Velid je bio puno radostan. Trčao je uživajući u ljepoti cvijeća, zelenila i prirode. U tom času je ugledao konja i njezino mladunče kako se igraju na jednom proplanku. Kada se konjić udaljilo od majke Velid je uzeo veliki štap i počeo mahati pred konjićem. Izazivao ga je, uznemiravao i po koji put udario štapom. Velid je u jednom momentu konjića udario tako jako da ga je zaboljelo. Konjić se uznemirio od Velidovih postupaka, malo je trpio, a onda mu je nestalo sabura, naglo se okrenuo i ljutito velikom brzinom nasrnuo na Velida, kako bi mu uzvratio na njegov napad. Velid se uplašio, bacio štap i počeo da trči prema babi.
Onda je naletio na jedan kamen, spotakao se i pao. Konjić se iznenadio Velidovom padu te se brzo vratilo svojoj majci. Velidova ruka, kojom je pao na zemlju je počela oticati, a i noga mu se iskrivila. Velid je jecao od bola. Zapamagao je: “U pomoć, u pomoć”! Babo je čuo Velidov glas i pojurio u pravcu sinovog glasa. Babo je ponio Velida, jer on nije mogao da hoda. Porodična radost bila je zamijenjena tugom i žalošću. Velidov babo je zaustavio jedno auto te su požurili u pravcu bolnice. U bolnici su ljekari pregledali Velida i ustanovili da se ne radi o lomu nego samo otoku od pada i udara. Ali je kako ruku tako i nogu trebalo povezati zbog što bržeg ozdravljenja. Velid je ostatak rapusta proveo u postelji. Velid je ubrzo prohodao ali je izvjesno vrijeme morao hodati pomoću štake. Hramljući su uputio ka školi. Kada su ga đaci vidjeli pitali su ga: “Velide, zar opet imitiraš nekog hromog čovjeka? Zar ti nije dosta da se izruguješ povrijeđenima”. Velidu su ove riječi teško pale. Shvatio je da je loše ono što je prije radio. Oborio je glavu i sa suzama u očima ispričao šta mu se desilo. Velidov prijatelj Omer je htio da od tog slučaja Velidu bude pouka, pitao ga je: “Da li sada Velide možeš da imitiraš normalno hodanje zdravog čovjeka”. Velid se udaljio od drugova. Shvatio je da je pogriješio: hrom čovjek ne može hodati kao zdrav čovjek. Bolestan čovjek hoda hromajući jer ne može hodati drugačije. Kad je Velid ozdravio, odlučio je da se više nikada nikome ne ruga. Zahvaljivao je Allahu što ga je učinio zdravim.
Zaključak: Izrugivanje i ismijavanje drugih ne priliči jednom muslimanu i nije dozvoljeno po islamkom učenju. Allah, dželle šanuhu, kaže: “O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni (drugi) od njih bolji. A ni žene ženama drugim, možda su one (druge) bolje od njih. I ne klevećite jedni druge, niti se ružnim nadimcima zovite”. (Prijevod značenja Hudžurat, 11.)
