Srđan Aleksić preminuo je na današnji dan prije 24 godine u Trebinju.
Život je izgubio braneći sugrađanina od vojske kojoj je i sam pripadao.
Njegovog poznanika Alena Glavovića tukli su samo zato što nosi ”pogrešno ime”. Plemeniti mladić nije mogao gledati. Stradao je, a njegovo ime postalo je simbol otpora kolektivnom ludilu u kojem se naša zemlja nalazi premda je od rata prošlo više dvije decenije.
Srđana Aleksića grupa zločinaca napala je 21. januara. Grupa rezervista Vojske Republike Srpske, čiji je i Srđan bio pripadnik, na trebinjskoj pijaci maltretirala je i tukla Alena Glavovića, Bošnjaka iz Trebinja. Srđan mu je priskočio u pomoć, dok je nekoliko ljudi u blizini samo mirno posmatralo. Četvorica vojnika su potom umjesto Alena odlučili pretući “izdajnika” Aleksića, a on je od zadobivenih povreda pao u komu. Preminuo je šest dana kasnije, 27. januara.
Pamtit ćemo Srđana zauvijek – najmanje je to što možemo uraditi za ovog trebinjskog heroja. Tužne su to obljetnice, ali ih zaboraviti ne smijemo. Bio je ono što bi svako trebao biti bez obzira na ime, prezime, boju kože, vjersku/nacionalnu pripadnost. Bio je čovjek, prije svega.
Alen Glavović, Trebinjac, datum Srđanove smrti obilježava teže nego bilo ko drugi. Upravo se on tog kobnog januarskog dana već daleke 1993. našao na trebinjskom asfaltu. Srđan mu je spasio život da bi potom sam stradao. Alen danas s porodicom živi u Švedskoj.
”Ovaj datum najteži mi je u životu, uvijek mi je teško pričati i sjećati se. Pamtim sve. Ali dužan sam govoriti iz obaveze prema istini. Zlo je presudilo Srđanu, najmanje što mogu uraditi jeste posjetiti njegov grob i njegovog oca. Sjećanje na druga ne smije blijediti”, izjavio je Alen Glavović ranije za portal Radiosarajevo.ba.
Srđan je položio život u borbi za svog prijatelja, ali je položio i temelje u jedno besmrtno djelo. Herojski čin odbrane svog sugrađanina koji je platio svojim životom je svijetao primjer ljudske hrabrosti.
Srđanov otac je na smrtovnici svom sinu napisao rečenicu koja će se vječno pamtiti:
“Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.”
Jedan od četvorice napadača poginuo je nekoliko mjeseci kasnije na ratištu, dok su ostala trojica bili osuđeni na po dvije godine i četiri mjeseca zatvora. U vrijeme kada je u toku bilo suđenje za ubistvo njegovog sina, Rade Aleksić je doživljavao i razna poniženja koja nikada neće zaboraviti.
Među njima je i rečenica jednog od advokata, branioca optuženih: “Tako mu i treba kada je branio muslimana”.
