Potpisan je protokol o realizaciji granta za izgradnju spomen-obilježja studentici Suadi Dilberović. A šta je s Olgom Sučić?
Kakvi smo to mi ljudi, ovdje, u Sarajevu, Bosni, na Balkanu? I dokle tako, da se sve završava preko veze, rodbinluka i prijateljstva, ili prebija po načelu “naši”, “njihovi” i “oni tamo”?
Možeš biti zlatan, ali ništa ti to ne vrijedi ako nemaš prijatelja, tečića, kuma ili pobratima koji će te progurati. U tom našem pasjaluku “ja-tebi-ti-meni-on-nama-mi-njemu” ništa nam nije sveto. Čak ni heroine koje su goloruke krenule na puščane cijevi.
Ko ne bi reagirao na ovaj način kada na dan početka višegodišnje opsade Sarajeva pročita ovakvu vijest: “Načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić i dekanesa Medicinskog fakulteta u Sarajevu Almira Hadžović-Džuvo potpisali su danas protokol o realizaciji granta kojim Općina Centar iz svog ovogodišnjeg budžeta izdvaja 15.000 KM za izgradnju spomen-obilježja studentici Suadi Dilberović”?
I opet, nakon svega, izostavlja se ime i prezime Olge Sučić, Sarajke, službenice Skupštine Bosne i Hercegovine, majke dvoje djece, koja je poginula na Vrbanja mostu, skupa sa Suadom Dilberović, i po kojoj taj most nosi ime “Most Suade Dilberović i Olge Sučić”. Naravno, pod ovim “nakon svega” misli se na prošlogodišnji prijedlog Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu da se Javna ustanova Studentski centar nazove samo po Suadi Dilberović i polemiku koju je izazvao u javnom prostoru. Zar nam to nije bilo dosta?
Licemjerje otvara kandže
Vijest ide dalje: “Sam datum potpisivanja sporazuma nije slučajan, jer je na današnji dan prije 25 godina studentica pete godine Medicinskog fakulteta Suada Dilberović poginula od snajperskog hica tokom antiratnih demonstracija. Nekoliko minuta kasnije poginula je i Olga Sučić.”
Čuj “nekoliko minuta kasnije”… Zar je to važno? Tih nekoliko minuta? Zar zbog njih uzimamo sebi za pravo da ih iz godine u godinu razdvajamo, krijući pritom pravi razlog? Mi možemo izdvojiti Suadu Dilberović jer ona je, ipak, ako ćemo pravo, prva žrtva, jer ona je, zaboga, poginula nekoliko minuta prije i, znaš… Kakav cinizam!
Ali, to nije sve. Naše licemjerje otvara kandže tek u sljedećoj rečenici: “Inicijativu za podizanje ovog spomen-obilježja u parku ispred Medicinskog fakulteta pokrenula je dekanesa Almira Hadžović-Džuvo, koja je bila najbolja prijateljica stradale Suade Dilberović i tog dana je bila sudionik dešavanja na tadašnjem Mostu Vrbanja.”
Znači li to da Suada Dilberović nikada ne bi dobila spomen-obilježje pred Medicinskim fakultetom da nije bila prijateljica, i to najbolja, s današnjom dekanesom? A šta bi drugo moglo značiti, ovdje, kod nas, u Sarajevu, Bosni, na Balkanu? Usput (ako ne i glavnom džadom), neka se zna da je i dekanesa bila tamo, na mostu, onog 5. aprila!
Eto, nažalost, Olga Sučić ne samo da nije bila iste nacionalnosti kao dekanesa i načelnik Općine Centar i oni koji u ovom gradu postavljaju dekanese i direktore, i rukovodioce, i upravnike javnih ustanova i preduzeća, već joj, po nesreći, nije bila ni prijateljica, a najbolja ni u šali.
A načelnik je kazao kako podržava sve projekte od značaja za društvenu zajednicu. I onda su se slikali, on i dekanesa. Desne ruke su im stisnute u rukovanju, a lijevima drže taj nesretni protokol težak 15.000 konvertibilnih maraka (7.500 eura) građana općine Centar, kojima sigurno nije u interesu da se, opet i opet i opet, razdvajaju Olga Sučić i Suada Dilberović.
Grubi cinizam
Kao da su i njih dvoje, načelnik i dekanesa, već na toj fotografiji svjesni da nije u redu ono što rade. Izgleda da je crv savjesti začeprkao odmah, još dok su se smješkali pred fotoaparatom. Po svoj prilici, bio je tako brutalan da ih je potpuno zbunio, pa su, onako zajednički, uputili jedan poziv, bez obzira na to što odiše grubljim cinizmom nego sve dotad rečeno i učinjeno zajedno.
Evo šta kaže posljednja rečenica: “Ovom prilikom su Ajnadžić i Hadžović-Džuvo pozvali Parlament BiH, kao pravnog sljednika institucije u kojoj je radila Olga Sučić, da poduzmu aktivnosti kako bi se i njihovoj nekadašnjoj uposlenici podiglo spomen-obilježje u okolini institucije u kojoj su radili.” Kakav bezobrazluk!
Načelnik i dekanesa sada, nakon što su se slikali s papirom od 15.000 KM, malo se prave naivni. K’o biva, ne znaju oni kakva je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine i ko sve u njoj sjedi. Kao da ne znaju da može proći 18.000 godina a da taj parlament ne prizna da je na Vrbanja mostu bilo ko ubijen, da je uopće bilo opsade Sarajeva i bilo kakvih snajperista, i bilo kakvih žrtava.
Prema dobrom dijelu zastupnika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, i Suada Dilberović i Olga Sučić pucale su same na sebe. Dobro to znaju i dekanesa, i ptice po granama, i psi lutalice, i načelnik, kome je, ako je već želio smiriti crva savjesti, jedino preostalo obećati kako će spomen-obilježje Olgi Sučić podići tamo gdje to može i isposlovati – pred zgradom Općine Centar.
Eh, da je kojim slučajem jedan od predsjednika domova Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, ili njihovi zamjenici, ili barem koji zastupnik, bio najbolji prijatelj Olgi Sučić i da je, kojim slučajem, 5. aprila 1992. godine bio s njom na Vrbanja mostu… Ali, ti i takvi tada nisu bili tamo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
