Jednom prilikom dok sam razgovarala o putovanjima s najboljom prijateljicom Ninom ona mi je rekla rečenicu koja mi se urezala u pamćenje: “Što sam starija, to sam više vezana za sigurnost doma.” I tako ja razmišljam o tome, spakujem kofere i krenem na put 8.000 kilometara dug. U drugi svijet, u Ameriku, toliko od mene o sigurnosti doma.
Mala ja, sa mnom moja još manja sestra, mali koferi, samo deset dana i veliki novi svijet za istražiti. Pod moranje je obići sve prestižne destinacije i zarobiti ih na memorijskoj kartici fotaparata.
VAŠINGTON – POSAO, KUĆA, POSAO
Moja prva destinacija je bila Vašington. Za sve one kojima je životna preokupacija posao, ovo je pravi grad za njih. Lično bih ga najkraće opisala kao jedan sterilan grad. Miran, čist i poslovan. Ulice ovog grada su čiste do te mjere da ljudi u cipelama ulaze u kuću bez izuvanja, jer nema potrebe, sve blista. Široke ulice i pretežno bijele grandiozne građevine su ono što opisuje ovaj grad. Već prvi dan sam osjetila čari Amerike, ali i njene nimalo ukusne hrane. Odlučih momentalno, jedem samo da se prehranim. U cilju da zaboravim maleni burger koji sam pojela i platila papreno, zaputili smo se u obilazak svih ključnih destinacija Vašingtona. Naravno, jedna od njih je i Bijela kuća, koju možete da vidite iz daljine. Od nje vas dijele ogromno dvorište, dva reda ograda i policija s psima. Po dolasku u hotel sam poslala mami fotografije naše šetnje kroz ovaj grad, da bi me ona nakon tri dana upitala kako to da nismo išli posjetiti Bijelu kuću. Skrenuh joj pažnju na fotografiju koju sam bila poslala, na šta je rekla: “Ah, onaj bijeli kućerak, to je to.” Toliko o tome.
LOS ANĐELES – GRAD GLAMURA I IZGUBLJENIH ANĐELA
Iako sam već prvih dana zažalila što nisam ponijela bar malo slanine ili neke naše domaće hrane, hrabro sam nastavila put dalje, mireći se s fast foodovima na koje sam bila osuđena. Naša sljedeća adresa je bio Los Anđeles. Tu se sve vrti oko uživanja, zabave, filma i muzike, naravno uz velike količine glamura i novca. Hedonisti, ovo je grad za vas. Prije svega, LA je grad svjetskog džet-seta, grad prestiža, usnule romantike i toplih vjetrova Santa Ane. Portretirati Grad anđela je teško u jednom tekstu jer je mjesto koje budi vrtlog raspršenih slika i emocija.
Pomalo nas je kočilo to što nemamo auto, a u Los Anđelesu je sve udaljeno po tri do četiri sata hoda, iako smo bili smješteni na Beverli Hilsu. Sreća je bila jedino to što smo imali shopping-centar pored hotela pa nismo morale da pješačimo po nekoliko sati kako bismo jele ili kupile vodu. Za razliku od Vašingtona i Njujorka, voda ovdje nije pitka.
Ono što je ostavilo veliki utisak na mene je posjeta Venis biču i Santa Moniki. To su dvije najpoznatije plaže u Los Anđelesu, koje čine mali svijet za sebe. Legalna marihuana, plaža, skejt parkovi, more tattoo studija i stotine radnji sa suvenirima i svim onim prodavnicama u kojima jedan turista može da potroši svoj novac. Impresioniralo me to što tamo imate bukvalno sve, od čovjeka koji stoji na ulici i prodaje kamenje koje je sakupio na plaži, do onih “ozbiljnijih” stvari, poput cirkusa nakaza, u kojem možete da gledate sijamske blizance, dlakavog čovjeka, patuljke i još mnogo toga za pet dolara. Uprkos tom ludom svijetu, plaža je prekrasna, a osjećaj kada umočite prste u Tihi okean je neopisiv. Nezaobilazna destinacija je i Staza slavnih, a tu oči već lutaju. Ne znam da li da prije gledam u zvijezde na pločnicima i tražim omiljene poznate osobe ili da gledam okolo ne bih li spazila nekog od slavnih. Ako ovdje ne ugledate nekog, onda hoćete sigurno na Rodeo drajvu, gdje poznati obavljaju dnevni standardni šoping u radnjama poput “Prade”, “Armanija”, “Šanela” i slično.
NJUJORK – JABUKA NAJRAZNOVRSNIJIH UKUSA
Šesti je dan putovanja, oči željne jedne druge kulturološke slike i ritma života, a stomak željan mamine kuhinje. Bar sam jednu stavku ispunila zaputivši se prema Njujorku. Ne morate ni pogađati, to nije mamina kuhinja. Gledam filmove, čitam mnogo, ali bez obzira na sve nisam bila spremna na to što će me dočekati. U ovom gradu vam se sve vrti oko vremena, počevši od glavnog trga Tajm skvera, gdje ste zarobljeni u kapsuli video-bimova i blještećih reklama. Kako kažu, vrijeme je novac, pa shodno tome “živite” ovaj grad u skladu s količinom novca kojom raspolažete. E eto i čuda, hotel u kojem sam odsjela je bio “Time” hotel, u kojem se po hodnicima vrti hiljade malenih satova, koji kao da upozoravaju koliko vam je još ostalo do završetka priče zvane Amerika. Kažem priče, jer mi se sada dok sjedim u kancelariji, u redakciji, i pišem sve ovo, to što sam doživjela čini nekako nestvarno i nedostižno. Mi iz malog svijeta obično čeznemo za VELIKIM SVIJETOM, a ja sam se u tom gradu, koji je najuticajniji grad na planeti, u moru oblakodera i neonskih reklama osjećala poput čestice u okeanu. Pogotovo u trenutku kada sam se popela na Empire State Building. Tek onda shvatite koliko je cijeli grad zapravo grandiozan. A ovo iskustvo će vas koštati 80 dolara.
Ne samo zato što se tu govori oko 800 jezika i što su socijalne i kulturološke krajnosti vidljive na svakom koraku, već zato što sve ono što mislite da znate o Americi i još mnogo onoga što ne znate, sve se to miješa, kuva i stapa na ulicama ovog jedinstvenog grada. Vjetar i hladnoća su me ponukali na to da se sklonim s ulica i zavirim iza vrata poznatog “Madam Tiso” muzeja. Sedam spratova i najvjernije voštane replike poznatih, divan način da se upotpuni jedno popodne. Ulaznica za ovaj muzej košta 40 dolara.
Njujork je vibrantna, kreativna sredina u stalnom komešanju, provokativna i odvažna. Pravo mjesto za dokazivanje. A ja razmišljam o maminoj supi, zovem je iz Central parka i molećivim glasom naručujem hranu koju želim da mi pripremi kad se vratim govoreći: “Mama, ješću i kuvani kupus ako treba.”
I kako kažu, svakog gosta 10 dana dosta. Spakovala sam kofere i ne mahnuvši gomilama radnji s brzom hranom požurila na avion. Jer, ipak, kod mame na trpezi me čeka divan ručak.
SAVJET: Ne sa čipsom u avion!
Za one koji tek planiraju putovanje u Ameriku, evo korisnih savjeta za avionski let: ne unosite čips ili bilo šta u vakuumiranim kesicama u avion prije nego što otvorite (što se meni desilo). Jer, prilikom pritiska, kad avion polijeće, dođe do eksplozije. Pored toga što se čips razleti po avionu, vremena su takva da nastane opšta panika te vas cijelim putem (u mom slučaju devet sati) gledaju kao potencijalnog tetoristu.
