Od Vezuva do Krakatoua, supervulkani na Zemlji su uzrokovali globalna uništenja kroz istoriju, ali to još nije ništa u poređenju s eksplozijama koje nam tek slijede, zaključak je naučnika u sklopu nove studije nacionalnog Centra za atmosferska istraživanja Colorado.
Naučnici kažu kako bi buduće erupcije mogle gurnuti Zemlju u seriju “godina bez ljeta”, uporedno s posljedicama klimatskih promjena koje umanjuju mogućnost okeana da umanjuju te uticaje, piše Daily Mail.
Vulkani su okidač hlađenja
Istraživači su napravili projekcije po identifikovanim vulkanskim aktivnostima, kao i njihovoj dosadašnjoj učestalosti, usmjeravajući se na kataklizmičke erupcije, poput one u Indoneziji u aprilu 1815. godine.
Otkrili su da, ako se takva erupcija dogodi 2085., posljedice će biti još katastrofalnije i s većim globalnim padom temperature, objašnjavajući kako će najveću razliku napraviti promijenjeno stanje okeana.
– Okeani imaju veliku ulogu u ublažavanju, ali istovremeno i u produžavanju površinskog hlađenja – rekao je voditelj studije, dr. John Fassulo.
Repriza prošlosti
Otkako postoji meteorološka dokumentacija, 1816. godina je bila najbizarnija od svih godina. Nazvana je još i godina bez ljeta s vrlo neobičnim vremenskim prilikama.
Naime, dok su januar i februar bili donekle standardni, u martu je počelo opako zahladnjivati. U aprilu I maju kiša nije prestala padati. U junu i julu mraz je bio svakodnevan, a u New Yorku je palo oko metar snijega. Evropu je pogodilo ogromno nevrijeme, a brojne su se rijeke prelile iz korita. Sve je to uzrokovalo ogromne štete u poljoprivredi širom svijeta i cijena hrane se udeseterostručila. Iako je cijela planeta bila u čudu te su uporno iščekivali ljeto koje nije došlo, već se naprosto nastavila zima, pa jesen, pa zima, nije bilo objašnjenja za tu pojavu.
Tek 1920. je američki naučnik William Humphreys postavio danas široko prihvaćenu hipotezu za taj klimatski fenomen. On je otkrio kako je vulkan Tamboru u aprilu 1815. eruptirao te je u atmosferu poslao oblake vulkanskog pepela. Velik dio sjeverne hemisfere bio je prekriven pokrivačem prašine i prljavštine, no tek u junu 1816. je postalo jasno kako nešto nije u redu. Hladno vrijeme zimskih mjeseci naprosto nije završilo. Mraz je potukao sve usjeve, a glad koja je izbila nakon toga uzrokovala je društvene nerede, pobune, uništenja čitavih zajednica i povećala se stopa zločina.
Kad ne dođe ljeto – stižu i epidemije
Godina bez ljeta je prema brojnim naučnicima i glavni krivac za izbijanje jedne od najsmrtonosnijih epizoda tifusa u istoriji. Dok je hladnoća paralizovala sjevernu hemisferu, monsuni su opustošili južnu, pomažući širenje epidemije kolere, ubijajući na desetine hiljada ljudi.
Naučnici danas kažu kako se upravo ovakvog scenarija trebamo pribojavati, ali i spremiti za njega povećavajući zalihe hrane i vodeći precizna mjerenja vulkanske aktivnosti.
