Sjetio sam se i sna koje sam usnio prije više od 10 godina. Tada sam bio mujezin u džamiji i ostao sam jednog jutra u džamiji nakon sabaha, spominjući Allaha. Prispavalo mi se i zaspao sam, i odjednom se nađoh u sredini skupa. Jaka zraka svjetlosti se je spustila s nebesa do sredine džamije. Iz tog svjetla su izašli mnogi meleki i s njima dva velika meleka. Jedan od njih se okrenuo prema meni i poveo me prema svjetlu.
Ovo je nevjerovatna priča o Muhammedu, bratu muslimanu koji je nakon pohađanja halki za hifz Kur’ana, naučio Kur’an napamet za samo 50 dana. Neka nam je on sam ispriča:
„Odlučio sam da naučim Kur’an napamet. I objavio sam rat svojoj duši i ispred svojih očiju stavio sliku odlaska s ovoga svijeta i prekinuo sam sve kontakte telefonom i nepotrebna sijela i zijarete. Zamijenio sam i sve svoje negativne misli vezane za hifz, s pozitivnim i motivirajućim. Kada bi mi došla misao „Ne možeš ti to“, ja bih rekao „Da, ja to mogu“; ukoliko bi mi došla misao „Tvoje pamćenje je slabo“, rekao bih sebi „Radujem se tome što imam jako pamćenje“.
Kao mjesto za učenje, odabrao sam džamiju, jer prisustuvo u njoj čuva vid, sluh i jezik od loših stvari. Imao sam poseban režim ishrane koji se sastojao od datula, voća i meda – kao i dobrovoljnog posta. Imao sam običaj da ustajem prije 2 i po sata prije sabah-namaza, i spavao bih 2 sata nakon jacije-namaza. Klanjao sam noćni namaz, oduljujući sedždu u kojoj bih molio Allaha, azze we dželle, da mi olakša hifz. Također, bih dnevno tražio oprosta najmanje 100 puta.
Počeo sam s memorisanjem 5 stranica koje bih potom učio na sabahskim sunnetima. Nakon sabah-namaza, počeo bih s memorisanjem novih 5 stranica, i kada bih ih naučio, ponavljao sam ih na 2 rekata duha-namaza, čitavo vrijeme zahvaljujući se i slaveći Allaha, koji mi je olakšao hifz. Hifz naučenih stranica sam ojačao slušajući učenja poznatih učača. Također bih čitao knjige o kirateima ili bih proučavao Džezerijju (poema o tedžvidskim pravilima).
Nakon podne-namaza pa sve do ikindije, ponavljao bih sve što sam do tada naučio, počev od prvog džuza. Nakon ikindije sam ponavljao, nove stranice koje sam naučio napamet, kao i prethodni džuz. Nakon akšama, pripremao bih 10 stranica koje sam danas naučio, i preslušavao sam ih pred muhaffizom tek nakon jacije.
Prije nego ću otići na počinak, slušao bih učenje stranica koje sam danas memorisao i tako bih sjedio i po 6 sati neprekidno, bez ikakvog osjećaja dosade ili umora. U prvoj sedmici sam tako sjedio 6 sati, ponavljajući i učeći. Druge sedmice sam sjedio 8 sati. Treće sedmice 10 sati, četvrte sedmice 12 sati, da bih u posljednjih 10 dana, 14 sati dnevno provodio učeći i ponavljajući.
Najteže mi je bilo po pitanju jela i spavanja. Jedva sam čekao da sve to što prije obavim, kako bih se mogao vratiti hifzu. I svaki put kad bih otpočeo s učenjem Kur’ana, osjetio bih toliku slast koju ne mogu riječima dočarati. Dova je bila važan faktor kako prije, tako i u toku hifza. Moj muhaffiz je svakako u svemu imao veliku ulogu, ohrabrujući, preslušavajući, ispravljajući i podučavajući.
Posljednje sedmice učenja, u 20-toj noći mjeseca Ramazana, ostala su mi samo još 4 i po džuza. Tada sam se okrenuo k Allahu za pomoć, kako bi mi olakšao moje napore. I tako sam, milošću Svevišnjeg, za samo 6 dana naučio i te preostale stranice Kur’ana napamet.
Došla je 27. noć ramazana, noć sreće i uspjeha. Završio sam hifz između akšama i jacije u džamiji s imamom i ljudima u itikafu. Na kraju, u toku dove, moje srce se je otvorilo tako jako i počeo sam plakati kao nikada prije. To je bio najljepši trenutak mog života. Allah me je počastio s hifzom Njegove Knjige.
Sjetio sam se i sna koje sam usnio prije više od 10 godina. Tada sam bio mujezin u džamiji i ostao sam jednog jutra u džamiji nakon sabaha, spominjući Allaha. Prispavalo mi se i zaspao sam, i odjednom se nađoh u sredini skupa. Jaka zraka svjetlosti se je spustila s nebesa do sredine džamije. Iz tog svjetla su izašli mnogi meleki i s njima dva velika meleka. Jedan od njih se okrenuo prema meni i poveo me prema svjetlu. Ušao sam u njega zajedno s ta dva velika meleka. Došli smo do prvog sprata nebesa. Tu smo zatekli druge meleke, koji su me upitali kuda sam krenuo.
Otvorili su knjigu i rekli da moga imena tu nema, i da se trebam nastaviti penjati. I tako sam prolazio, od nebesa do nebesa, i svuda su mi isto ponovili. Nakon dolaska na sedmo nebo, zatekli smo meleke koji me upitaše da li sam ja Muhammed. Rekoh: „Da, ja sam.“ Rekoše mi: „Uđi, jer Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, želi da te vidi.“ Rekoh melekima koji su me pratili: „Uđite i vi s mnom.“ Rekoše mi: „Ne možemo ići s tobom. Ali ćemo te sačekati.“ Meleki mi otvoriše vrata i zakoračih u Džennet.
Preda mnom bijaše Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, sjedeći na vrhu i pored njega bijahu ljudi, od kojih sam neke prepoznao, a neke ne. Ispred njega je bila velika grupa ljudi, žena i djece. Nosili su bijele odore, i bilo ih je tako mnogo da im nisam vidio kraja. Svi su oni učili Kur’an.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, me pozva i ja mu priđoh i poljubih ga. On me posadi da sjednem do njega. Upitah ga: „Ko su svi ovi ljudi, o Allahov Poslaniče?“ On mi reče: „To su oni koji su naučili napamet Allahovu Knjigu.“
Hvala Allahu Koji je dao da se moj san ostvari. Nikome ga nisam spominjao sve do one noći u kojoj me je Allah počastio s završetkom hifza.
