“Kada to Izetbegović uradi, Bosne i Hercegovine neće biti”, upozorio je Milorad Dodik, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda na ranije navode Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, kako formalno postoji mogućnost da budući bošnjački ministar odbrane u još neformiranom Vijeću ministara samostalno pošalje godišnji nacionalni plan za aktiviranje MAP-a (Akcioni plan za članstvo u NATO), ali da bošnjačka strana čeka kompromis svih političkih aktera po ovom pitanju.
K tome, Dodik je naveo da je priča o Akcionom planu za članstvo u NATO-u /MAP/ “izmišljena da bi se spriječilo formiranje Savjeta ministara i da bi se napravila atmosfera nemogućnosti dogovora”, optužujući tako bošnjačku stranu da očekuje neku vrstu intervencionizma.
Prema Dodikovim riječima, Bošnjaci su odlučili da blokiraju institucije na nivou BiH zato što ne mogu da riješe probleme u [bh. entitetu] Federaciji BiH i zbog toga su izmislili priču o MAP-u koji do sada nije bio obavezujući.
“Bilo je obavezujuće da formiramo Savjet ministara i da se on bavi i pitanjem NATO-a koje neće nestati sa dnevnog reda. Ali, Bošnjaci su odlučili da nema formiranja Savjeta ministara dok [bh. entitet Republika] Srpska ne prihvati da pošalje plan svog članstva u NATO-u. Mi to nećemo poslati i to govori o apsurdu BiH”, nastavlja Dodik dezavuirati i domaću i svjetsku javnost projicirajući nove političke pozicije u skladu sa sve intenzivnijom involviranošću Rusije u ovom dijelu svijeta.
U svom političkom žongliranju Dodik vješto uvlači i bosanske Hrvate, unatoč činjenici da je Hrvatska već članica ovog saveza.
“Hrvati imaju stav da treba formirati Savjet ministara i da priča o nacionalnom godišnjem planu za članstvo u NATO-u nije toliko važna koliko je važno da bude formiran Savjet ministara. Bošnjaci to stavljaju iznad Savjeta ministara, a time i iznad legitimiteta BiH”, ustvrdio je Dodik.
Širenje priče o agresorskoj sili koja bombarduje Srbe
Već duže vrijeme Milorad Dodik i šira srpska javnost u Republici Srpskoj i Srbiji protežiraju anti-sjevernoatlantsku priču koja NATO označava kao agresorsku silu koja je bombardovala Srbe, te kako je za Srbe neprihvatljivo članstvo u ovoj vojnoj alijansi. Sve ovo unatoč odlukama koje su konsenzusom donesene prije deset godina.
Upravo je član tadašnjeg Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Nebojša Radmanović bio potpisnik zahtjeva BiH za prijem u NATO. Danas se ta odluka odbacuje, a u ovoj po sigurnost i mir opasnoj raboti, pored srpskih, učestvuju i hrvatski politički predstavnici u Bosni i Hercegovini iz SNSD-a i HDZ-a.
Ukratko, betonira se permanentna kriza i nastoji potpuno paralizirati država Bosna i Hercegovina. K tome, nastoje se iskoristiti regionalna i svjetska geopolitička kretanja kako bi se konačno cijelom svijetu prikazalo samoispunjujuće velikosrpsko proročanstvo, da ga nazovemo socio-psihološkim terminima, o nemogućnosti opstanka Bosne i Hercegovine!?
Ova velikosrpska projekcija nije nikakva novina. Nova stvar je da se neostvareni ratni pohodi iz 1990-tih sada žele dobiti mirnim, političkim putem. A je li to moguće bez ponovnog sukoba kojeg je, gle slučajnosti, upravo na ovim prostorima zaustavio taj famozni srpski neprijatelj – NATO?
Naime, vojnom akcijom NATO-a 1999. godine na Kosovu, podsjetimo se, koja je bila usmjerena protiv zločinačkog režima Slobodana Miloševića, okončan je agresorski rat protiv Albanaca na Kosovu, a zločini koji su već počinjeni spriječeni su da zadobiju genocidne razmjere poput onih koji su se desili u Bosanskom ratu 1992-1995. gdje je također rat zaustavljen snagama NATO-a.
I danas nakon četvrt vijeka od završetka rata po Bosni i Hercegovini još uvijek tragamo za žrtvama masovnih zločina, otkopavamo grobnice i sumiramo rezultate tog agresorskog pohoda Srbije i njenih pomagača u pokušaju sprovođenja neostvarenog sna o Velikoj Srbiji.
NATO je spasio srpski narod od potpunog egzodusa i poraza
I konačno, ono što danas srpska propaganda, zasnovana na negaciji zločina i pogubnosti velikosrpske politike iz 1990-ih, nastoji političkim i diplomatskim sredstvima ostvariti a to je ono što srpski tenkovi i vojske nisu mogli osvojiti, zamjenom teza i stalnim lažima jeste u suštini mirovna implementacijska i stabilizacijska uloga NATO-a u Bosni i Hercegovini koji su mu konsenzusom dodijeljeni od najviših međunarodnih instanci.
Današnji srpski političari “zaboravljaju” da je nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma za implementaciju ovog međunarodnog sporazuma, a nakon raspuštanja UNPROFOR-a prema Rezoluciji 1031 Vijeća sigurnosti, odgovornost povjerena prvenstveno NATO-u. Nakon godinu dana ove snage su zamijenjene stabilizacijskom SFOR-om, snagama manjeg opsega koje je također predvodio NATO, da bi ove snage 2004. bile zamijenjene EUFOR-om.
Dakle, izvrtati činjenice i jednostrano tumačiti odluke koje su donošene na najvišim međunarodnim tijelima, uključujući i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, osporavati njihove legitimitete i rezultate jeste put koji vodi samo u jednom smjeru – u konflikt i narušavanje mira i sigurnosti.
Zar je potrebno srpskoj politici i političarima napominjati da su upravo te međunarodne snage, predvođene NATO-om, uz mir i zaustavljanje rata spasile srpski narod od potpunog egzodusa i poraza s obje strane Drine?
Zbog ovih činjenica opredjeljenje za NATO je ustvari izbor između mira s jedne ili tenzija, rata i nesigurnosti i ko zna kakvog zla s druge strane.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
