U moru transparenata koji su tekli sarajevskim ulicama posljednjih mjesec dana sjetio sam se jednog koji pogađa ravno u sridu:
„Kad ste zadnji put na ulici vidjeli nekog nasmijanog a da nije lud?“ Nekad sam ovu nenasmijanost pripisivao klimatskim faktorima sarajevske kotlinske depresije, posljedicama ratnih trauma, ili sam je detektirao kao posljedicu očajnih ljudskih života. Ne treba biti posebno pametan kao Henry Thoreau koji kaže da većina ljudi živi životom tihog očajanja.
Onda se kod nas to očajanje dobrano razgorjelo pa su ljudi postali hodajuće buktinje, čemu je dokaz nekoliko vatrenih sati na sarajevskim ulicama prije mjesec dana. Međutim, čini se kako ipak ima i nasmijanih, ali se oni ne nalaze među demonstrantima.
Oni se obično nalaze u šoping centrima. Pa je na ovdašnjem najčitanijem portalu objavljena vijest da je drastično pao promet u fensi tržnom centru na mjestu nekadašnje robne kuće Sarajka. Isto i da su radnje u ulici Sarači prazne, te kako prodavači razgovaraju sami sa sobom, jer su mušterije pobjegle pred strašnim demonstrantima.
Zato treba da propadnu demonstracije, jer nešto bogatiji i nasmijaniji građani Sarajeva treba da u miru troše novac u modernim tržnim centrima. Zato jer je dobar dio građana Sarajeva korumpiran na različite načine pa ih ne zanima neka tamo bijeda što svaki dan izlazi na Titovu ulicu i blokira saobraćaj. Nedostatak bilo kakvog oblika socijalne svijesti kod građana Sarajeva nije ništa novo.
To je samo posljedica novog ekonomskog sistema tranzicione pustinje i prašume u kojoj je mjerilo svih vrijednosti novac i samo novac. Zgrtanje para je postalo opsesija našeg dobrog Bošnjaka.
Zato on radi u državnim firmama tamo gdje je plata velika i nikad ne kasni. Zato je njemu lako dići kredit za stan, praviti porodicu, kupovati nekretnine. Dobri Bošnjak ne izlazi na demonstracije jer i zašto bi od tolike dobrote u kojoj uživa. Skoro sam čuo izraz “zeleni kmeri”, to je ta nova sorta ljudi koja brani svoju stranku koja mu je dala sve u životu. A Bošnjak svakako voli zelenu boju, ona mu je srcu najdraža, pogotovo ona jaka bajramska zelena, kad zamirišu avlije, kad se sevdah razlije.
Generalno i pojedinačno naš dobri Bošnjak uživa nakon rata, jer se snašao i jer je slijedio vođu koji je imao minimalne zahtjeve spram opstanka njegovog naroda. Zato je dosta ljudi koji su mogli postati dobri Bošnjaci otišlo pod zemlju, jer neko je morao platiti cijenu današnjeg rađanja generacija dobrih Bošnjaka u medu i mlijeku i kefiru i pilećoj salami. Potpuno mi je perverzna sklonost mama i tata mladih dobrih Bošnjaka spram ove najgore moguće prehrambene splačine.
Jer dobri Bošnjaci svih starosnih dobi ne konzumiraju svinjsko meso, zato piletina masovno stradava u Sarajevu, a ona je zadnje smeće među mesom koje danas možete kupiti u BiH. Pošto svi znaju da među dobrim Bošnjacima postoje dva ultimativna straha: strah od propuha i strah od krmetine. Sad je najbitnije da je sve košer i da je krmetina protjerana iz centra grada, a ponegdje i alkohol kao treći neprijatelj dobrih Bošnjaka.
Zato su poginule generacije ljudi u BiH da bi mali dobri Bošnjaci bili zanavijek oslobođeni straha od zle krmetine koja ih je nekad vrebala iz frižidera supermarketa. Sada je mali dobri Bošnjak siguran kada jede nabildanu piletinu punu antibiotika i hormona. Ima još bitnih razloga zbog kojih su ljudi ginuli u ratu kao na fabričkoj traci. Ali glavni razlog jeste samo postojanje dobrog Bošnjaka, koji nikad u svojoj dugoj povijesti nije bolje opravdavao svoj epitet nego danas kad ga nerviraju demonstracije.
Zato se svako malo ukaže neki nacionalistički spasitelj da upozori kako su Plenumi najveći neprijatelji dobro-bošnjačkog naroda.
Ono nešto najpozitivnije što se desilo nakon rata u Bosni i Hercegovini proglašava se neprijateljem dobrih Bošnjaka. A protiv dobrih Bošnjaka nije se lako boriti, kada su na strateškim mjestima dobro-bošnjački ljudi. Koliko se oni danas bore protiv socijalnog bunta gladnih ljudi, protiv plenumâ i direktne demokratije, da su se tako borili u ratu vjerovatno bi BiH izvršila agresiju na susjedne zemlje. Ali nisu se borili jer su mahom plakali po dijasporama, i varali naivne dobre Bošnjake na humanitarnim akcijama. Ili su se krili po sarajevskim sefovima.
Trebalo je proliti toliko suza dobrih Bošnjaka širom svijeta da bi se one lijepo naplatile i da bi se od tih para moglo živjeti kada neko od nas, ipak, nekim čudom, preživi rat u BiH. Zato postoje mi i oni – dobri Bošnjaci. Nekad je u BiH toliko gadno živjeti da tu gadnost osjećam kada hodam gradom i nikad neću prežaliti što sam rat proveo 44 mjeseca u rovu. Neću prežaliti vlastitu glupost da bi neko na mojoj grbači danas mogao biti dobri Bošnjak. Postojimo samo mi i oni. I između nas ne postoje dodirne tačke osim što i jedni i drugi slučajno spadamo u ljudska bića.
