Za predvodnika švedske misije na Arktik odabran je S.A. Andree, slavni upravljač balonom na koji je Sjeverni pol odlučio osvojiti upravo u tom prijevoznom sredstvu. No, imao je jedan problem. Naime, nitko nije znao kako zaista upravljati balonom i usmjeravati ga. Jednom kad se balon digao u zrak bio je, piše MentalFloss, prepušten milosti vjetra i vremenskih prilika.
Upravo zbog toga, Andree je odlučio konstruirati balon koji je, tvrdio je on, mogao skretati. Novac je dobio od mnogih imućnih Šveđana, sve od kralja Oscara II do Alfreda Nobela. Nakon što je konstruirao balon, Andree je okupio još dva člana ekspedicije – inženjera Knuta Fraenkela i mladog fotografa pod imenom Nils Strindberg.
Njih troje na put je krenulo 11. srpnja 1897. godine s otoka Danskøya. Međutim, ubrzo nakon polijetanja, Andreeov se izum pokazao ne samo nefunkcionalnim već i – pogubnim. On je naime zamislio da će balonom upravljati pomoću tri užeta koja će biti u kontaktu s tlom ili površinom vode i skretati zahvaljujući trenju između tla i užeta.
Njegova je procjena, pokazalo se, bila potpuno pogrešna. Odmah po polijetanju balon je zbog užeta počeo ponirati i gotovo se srušio u ledenu vodu. Posada ih je zbog toga odbacila, zajedno s vrećama pijeska. U prijevodu – više nisu imali kontrolu nad smjerom kretanja balona, pa ni visinom zbog odbačenog pijeska.
Zbog toga se balon penjao previše visoko što je pak ubrzalo gubitak plina. Nakon samo desetak sati leta balon je povremeno posrtao površinom arktičkog leda, a srušio se nakon punih 65 sati. Pad je zbog male visine bio vrlo bezazlen. Posada je prošla bez ikakvih ozljeda, a uspjeli su spasiti i svu opremu koju su ponijeli sa sobom – oružje, šatore, saonice pa čak i mali čamac.
Trojac je sve to utovario na saonice, a svaki detalj putovanja Strindberg je bilježio svojom kamerom. Problemi koji su postojali u zraku nastavili su se i na kopnu. Članovi ekspedicije za nju naime uopće nisu bili spremni. Odjeća im nije bila dovoljno topla, a namirnice su bile neadekvatne za niske temperature pa se trojac snalazio ubijanjem medvjeda i tuljana.
Problem su predstavljale čak i saonice, a da stvari budu još gore, komad leda kojim su se kretali lagano se kretao suprotno od smjera u kojem su išli.
Nakon dva mjeseca više-manje uzaludnog puta, Andree, Fraenkel i Strinberg odlučili su postaviti kamp na komadu leda koji je potrajao tri tjedna. Nakon što se počeo lomiti, preselili su se na otok Kvitøya s nadom da će ondje prezimiti. Članovi ekspedicije posljednje su pouzdane zapise ostavili upravo tih dana. Nitko sa sigurnošću ne može potvrditi kako su umrli. Stručnjaci pretpostavljaju da je u pitanju bilo ili pokvareno medvjeđe meso ili pothlađivanje. Na otoku sigurno nisu izdržali duže od nekoliko dana.
U isto vrijeme u Švedskoj se o mukotrpnom putu ekspedicije nije znalo baš ništa. Njihova smrt ostala je misterij sljedeće trideset i tri godine kada je njihove ostatke pronašla druga ekspedicija. Bilo je to 1930. godine. Osim ostataka kampa i tijela nesretnog trojca, posada broda Bratvaag pronašla je i Strindbergovu kameru s nerazvijenim filmovima.
Bilo je to zapravo pravo blago. Unatoč svim očekivanjima, 93 od 240 fotografija stručnjaci su uspjeli spasiti što je u kombinaciji s dnevničkim zapisima trojca zaokružilo dokument o jednoj strahovito tragičnoj ekspediciji.
Tijela Andree, Fraenkela i Strinberga u Švedskoj su pak dočekana s brojnim počastima, a na ulicama su ih na vječno počivalište ispratile tisuće ljudi.
