Nasilnik zvani Hrvatska

Smjestimo li region u školski razred, začas ćemo prepoznati Hrvatsku kao najjačeg dječaka koji tuče sve ostale, a naročito voli da se iživljava na onima što su najslabiji. Medicinskim rječnikom rečeno, Bosna i Hercegovina zaostaje u razvoju, a Hrvatska ima psihološki poremećaj zbog koga doživljava sadističko samozadovoljenje kada muči, maltretira i teroriše nemoćne.

Tek što prođem Klek, eto ti glisera hrvatske policije

Nedavno je u Hrvatskom saboru donesena Deklaracija o Bosni i Hercegovini.

– Nije tu riječ o uplitanju u unutrašnje stvari vaše zemlje – kažu desničarski parlamentarci.

Božo, umjereno inteligentni, Ljubić, kaže:

– Ako mogu Amerika i Njemačka da iznose svoje stavove o Bosni i Hercegovini, zašto to ne bi mogla i Hrvatska?

Ima tu, Božo moj, jedna mala razlika. Bosna i Hercegovina nije ratovala sa Amerikom i Njemačkom i te dvije zemlje nisu osuđene u Hagu za udruženi zločinački poduhvat. Hrvatska jeste. I sada taj osuđenik, dakle Hrvatska, drži Bosni i Hercegovini predavanje kako treba da se ponaša. Izvinjavam se, ali to je u najmanju ruku nepristojno. Zašto ovo rade? Zato što im se može.

Slobodan pristup međunarodnim vodama je zagarantovano pravo svake zemlje, makar ona imala izlaz na more u dužini od samo jednog metra. E sada recimo da ja imam love da sebi kupim jahtu od 14 metara, i recimo da imam znanja da njome upravljam, i onda recimo da se sa tom svojom jahtom, sa bosanskom zastavom, uputim iz Neuma u Italiju. Govno. Tek što prođem Klek, eto ti glisera hrvatske policije sa sve upaljenom rotacijom, zaustavljaju moju imaginarnu jahtu i naređuju ovom imaginarnom kapetanu da skrene u luku Ploče kako bi se obavila pasoška kontrola. Imaju li na to pravo? Nemaju. Da li to praktikuju? Praktikuju. Zašto? Zato što im se može.

Mali i Veliki Školj ne pripadaju Bosni i Hercegovini nego Hrvatskoj. Tako, potpuno bezveze, bez ikakvog strateškog interesa, pod izgovorom da su papiri u gruntu falsifikovani, tvrdi Hrvatska. Ta dva mala otočića, te dvije nenaseljene tačkice na mapi, nema nikakve sumnje, pripadaju Bosni i Hercegovini. Zašto onda Hrvatska insistira da su njen teritorij? Zato što im se može.

Nacionalističke vilice to ne mogu sažvakati

Uvezati hrvatski teritorij Pelješkim mostom, kažu, je nacionalni interes. Riječ je o glupom i nacionalnim težnjama utemeljenom rješenju. Nema sumnje da je autoput u zaleđu Neuma deset puta jeftiniji, kraći i praktičniji način da se Dubrovnik uveže sa ostatkom Hrvatske. Ali, zaboga, to zaleđe se ne nalazi u „lijepoj našoj“, a to nacionalističke vilice ne mogu sažvakati. Ide se zato na izgradnju Pelješkog mosta, a Bosnu i Hercegovinu nećemo ni konsultovati, mada taj most pravi direktnu barijeru pristupu međunarodnim vodama. Zašto? Zato što im se može.

Ko zna koliko miliona vrijedne nekretnine koje Bosna i Hercegovina i Srbija imaju u Hrvatskoj ne može da se vrati vlasnicima. Oko ove priče se vrti jedna od najbezočnijih laži koja je ikada postavljena u međunarodnim odnosima regiona. Kažu, dokažite svoje vlasništvo pa će vam nekretnina biti vraćena. Kako da se više dokaže vlasništvo nego što je ime u gruntu? Šta ko ima dokazivati vlasništvo ako je upisan kao vlasnik u gruntu i koji je to papir i dokaz koji treba podnijeti?

Zašto ovo rade? Zato što im se može

Pustošenje juga Hrvatske od crnogorskih rezervista, u odnosu na ovu pljačku, izgleda kao dječija igra. Hrvatski sabor izglasava zakon kojim legalizira pljačku imovine Bosne i Hercegovine i Srbije, a sve to u interesu vlastitih tajkuna koji su zaposjeli te nekretnine decenijama. Zašto to rade? Zato što im se može.

Kamere međunarodnih udruženja koja se bave zaštitom ljudskih prava snime hrvatsku policiju duboko u teritoriju Bosne i Hercegovine kako, prilično grubo, vojnički disciplinovano, sa dugim cijevima, utjeruju izbjeglice iz Hrvatske. Kasnije se pravdaju kako je riječ o legalnom institutu odvraćanja, a i budali je tu jasno kako se ovdje ustvari radi o legaliziranju švercovanja ljudi. Zašto ovo rade? Zato što im se može.

U Evropskom parlamentu hrvatski zastupnici se satraše od posla, kucaju, printaju, pišu, agitiraju kako bi što više ocrnili Bosnu i Hercegovinu. Izbor Željka Komšića je direktan povod. Ne, nije to petljanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Sasvim je, valjda, normalno da Hrvatska određuje ko će biti izabrani predstavnici u drugoj državi. Zašto ovo rade? Zato što im se može.

Hrvatski premijer Plenković, školovani evropski diplomata, ali duboko u sebi providni, lokalni nacionalista, uporno tvrdi da Bosna i Hercegovina nema većeg prijatelja od Hrvatske. Nemojte nam više pomagati, molim vas! Kuku ti je nama, kakvi su nam tek neprijatelji ako si nam ti prijatelj.

Ali, kaže narod: „Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš“. Nadati se u ispravnost ove narodne mudrosti. Zašto? Zato što nam se ništa drugo ne može.