Neizvjesnost ubi! Zakuhalo se na sve strane, potrošili se “argumenti”. I tvornica lažnih obećanja je u stečaju, tako da im i nije baš, Bog zna, šta ni ostalo doli plakati, ne bi li na suze pridobili narod. Ovih godina su nas plašili drugima, sad nas plaše nama samima. Čudno… Više se Bošnjaci ne trebaju bojati Milorada Dodika, (kao da smo ga se nekad i bojali, jer smo onima u 49% BiH još u 90-tim pokazali da ih, što se hrabrosti tiče, množimo s nulom, kad smo goloruki na teknove jurišali). Eto više nam Dodik nije babaroga, on nam je sad, k’o biva, prijatelj.
Sad je nama Bošnjacima strah i trepet “neko naš”. Sad su se naši (čitaj: bošnjački) političari dali da nas čuvaju od nas samih. Pa se dali onako baš svesrdno u kampanju protiv dr. Mustafe Cerića, kao “glavnog krivca” za bošnjačke jade. Koliko su jadni i kukavni više to ne umiju ni onako političarski da kriju, nego sad ovako na sav glas zapomažu. Tako je to kad iza sebe nemaš djela da se za njih uhvatiš. Kad se laž govori dugo riječi ponestaje. Za sve njihove dosadasnje neuspjehe izgleda je kriv dr. Cerić, a zaboravili jadnici kad su mu na rukoljub išli. Doktor Cerić ispade kriv za razjedinjavanje Bošnjaka, eto da nije njega ne bi bilo ni onih 168 političkih partija koliko su ih Bošnjaci osnovali.
Da se dr. Cerić nije kandidovao za bošnjačkog člana Predsjedništva, svi bi se Bošnjaci za ruke uhvatili i onako jedinstveni “kozaračko kolo” poigrali, jer koliko nam se prikazuju partizanski filmovi na javnim servisima ne bi me čudilo ni da još uvijek ustajemo na “Hej Slaveni”. Da se dr. Cerić nije kandidovao, Bošnjaci ne bi imali nikakvih problema. Ni poplava ne bi bilo, možda bi penzije bile prvog u mjesecu, možda bi djeca Konjević Polja sad u matičnoj školi pohađala nastavu i bez problema izučavala nacionalnu grupu predmeta.
Možda je kandidatura dr. Cerića doprinijela i nebrizi za demobilisane borce, ratne vojne invalide, civilne žrtve rata. Da se dr. Cerić nije kandidovao možda bi ambasador Japana bio povjerljiviji prema našoj vlasti, možda im ne bi očitao bukvicu iz ponašanja i bahatosti. Ko zna, možda bi i međunarodna zajednica bila izdašnija u odobravanju sredstava pomoći za poplavljena područja. Da se dr. Cerić nije kandidovao, ne bi nikakvih problema bilo. Sad bi se svi rahat učinili i onako opušteno čekali izbore. Ali, avaj! Vidi sad problema!
Dr. Cerić se “usudio” kandidovati, pa sad valja svima opanke pripeti, ako ništa smišljati nove laži kojima će udarati na inteligenciju naroda. Nema više šta da se priča. I Nikoletina Bursać bi se do sada istrošio sa svojim junaštvom. Sad su djela na redu, a toga ovi što su sjedeći u vlasti upamtili i kralja na Bobovcu, nemaju. Oni su mislili da se od priče živi. Priča je priča i može proći dok djela ne dođu na red. Vrijeme iza nas je pokazalo da je šuplje priče dosta.
I kad se nema ideja i programa, kad iza sebe nemaš kvalitetan rad, onda se pribjegava blaćenju i sataniziranju drugoga. Dr. Cerić im je sad došao kao pogodna meta da sve svoje neuspjehe i nerad pokušaju skloniti u stranu, a u prvi plan interesovanja narodu podastrijeti sulude teorije o razjedinjavanju Bošnjaka.
Pa kad su toliki “narodni dušebrižnici”, čudo su se i sami kandidovali. Eto, zašto svojim primjerom nisu pokazali kako se čuva jedinstvo Bošnjaka? Njih smo već vidjeli na (ne)djelu, vakat je da i drugima damo priliku. I dok oni plaču k’o kukavice za onim što nisu odbranili i odradili kao gazije, dok izmišljaju “domaćeg neprijatelja”, dok svoj narod straše jednim od najboljih sinova tog naroda, pješčani sat curi u nepovrat i zadnji voz polazi sa stanice.
Dok narod koji je pogođen poplavama zimu dočekuje bez krova nad glavom, oni se samo brinu kako će se ponovo ustoličiti i zadržati privilegije koje im položaj donosi. Toliko su puta izdali ovaj narod da se narod počeo osjećati kao dokument. I nakon toliko godina prevara, sad odjednom tolika dušebrižnost i potreba da nas spašavaju od dr. Cerića?!
Možda bi im i povjerovali da ne znamo za onu staru narodnu “ne laje kuja radi sela, nego radi sebe”. Toliko o dušebrižništvu. Ako ništa “Violeta ” će zaraditi na prodaji maramica, a i to je nešto. Kupujmo domaće! Pa neka kukavice brišu suze poraza i vlastitog neuspjeha, nerada i nesposobnosti domaćim proizvodom. Dok oni plaču neko mora da radi. Mahatma Gandi je rekao: “Za svoj cilj ja sam spreman da umrem, ali ni za kakav cilj, moj prijatelju, nisam spreman da ubijem.” Ovi naši su spremni na sve. Osim da se odreknu fotelja.
