Što u većem broju izađe, to je ta vlast legitimnija.
Mediji su i ovaj put, a ponajviše političari i njihove stranke, pozivali građane da se ne libe izaći na izbore, da treba da obave svoju dužnost, da moraju vjerovati u bolje sutra. Građanstvo je poslušalo i izašlo na izbore, i to u broju koji i nije zanemariv, od oko 55 odsto, ako imamo na umu u kakvom sosu to isto građanstvo živi i da mu nije ni do čega, a kamoli do političkih papazjanija i borbe za vlast političara, kojima je samo do vlasti stalo, piše za Buka.com Ernest Bučinski.
Ovaj put postojala je alternativa. Narod je mogao da bira između dva bloka, između pozicije to jest SNSD-a, socijalista i DNS-a, ili opozicionih stranaka koje su se skupile oko SDS-a, takozvanoga Saveza za promjene. Bilo je tijesno, a to se najbolje očitovalo po izboru predsjednika RS gdje je Milorad Dodik za dlaku mogao da izgubi od mlađanog Ognjena Tadića, a ni pobjeda Ivanića, kandidata Saveza za promjene, nije ništa ubjedljivija jer i njemu je cijelo vrijeme za petama visila Željka Cvijanović. Da apsurd bude veći ovih danas smo svjedoci da čak ni Željka Cvijanović nije izgubila izbore, a još manje je izgubila vlast od koje se u RS nikad niko lako opraštao nije (pa zašto gospođa Željka bila iznimka). Ali na fenomen zvan Željka Cvijanović ćemo se vratiti na kraju teksta.
Elem, pobjeda Dodika i Ivanića nije nikoga iznenadila, bilo je logično da ova dva političara i lidera stranaka koje su svaka na svoj način jako popularne u narodu, zauzmu očekivane pozicije, jer im konkurencija za funkcije oko kojih su vodili trku, i nije ni bila velika. Tadić jeste jako popularan u narodu, ali politički nije toliko zreo da bi parirao predsjedniku SNSD-a (možda greška i jeste što neko ”stariji” iz reda Saveza za promjene nije kandidovan), a Cvijanovićki se i nije bog zna koliko išlo u Sarajevo.
Što se tiče Milorada i Ivanića, oba imaju dugu političku kilometražu, i jedan i drugi bivši su premijeri RS-a i ako ćemo biti iskreni možda najviše i zaslužuju pobjedu na ovim izborima. Čak se nisu ni mnogo pojavljivali u medijima kao što je u nekim prijašnjim kampanjama bila praksa. Najviše smo ih mogli vidjeti na plakatima kako se zadovoljno smješkaju, slatki i fotošopovani.
Posljedica ovakvog rezultata izbora je da niko od ovih blokova nije dobio potreban broj glasova kako bi prevagnuli na onih famoznih 42 poslanika u Narodnoj skupštini RS neophodnih da bi se dobilo pravo na prijedlog mandatara za premijera RS, a samim tim i formiranje Vlasti u ovom entiteu.
Ipak, starog-novog predsjednika RS Milorada Dodika ovako tijesna situacija kao i da nije mnogo interesovala niti doticala, a njegovo samopouzdanje da će skupštinska većina kada se ista konkstituiše prevagnuti na njegovu stranu bilo je toliko da se moglo mjeriti sa vidovnjaštvom. Kako to Milorad zna, ako se prije toga sa nekim već nije tajno dogovorio, da će imati većinu koja će izabrati njegovog mandatara za premijera vlade RS. Na obraćanjima novinarima govorio je kao papagaj: ”Imamo većinu, imamo većinu…”
I zaista predsjednikovo proviđenje se i obistinilo, te prije no što se skupština i konstituisala, dva čovjeka iz Saveza za promjene pređoše na Miloradovu stranu. Fudbalskim riječnikom rečeno zabi Mile dva gola i to u produžecima.
Ono što koči pravednost pobjede jeste što je po zna koji put Mile pobjedio mimo pravila igre, jer transfer igrača koji su za njega dali zgoditke nije obavljen prije početka meča nego, ni manje ni više, usred utakmice – i to u finišu. Milorad je šampion u svemu, zašto ne bi bio šampion i u političkim mutnim radnjama.
Igrači koji zabiše golove zapravo su dali autogolove jer u listu strijelaca su upisani a da prije toga nisu uspjeli ni dresove da zamjene. Ipak koliko god su iznevjerili svoje partijske kolege, oni su zapravo zaboli nož u leđa svojim glasačima. Bili na strani Saveza za promjene ili ne bili, moramo priznati da priljavijeg meča u političkoj areni Republike Srpske odavno nismo gledali.
Neki ova dva igrača nazivaju papcima, što je potpuno pogrešno. Nisu oni papaci, oni su popularno rečeno jako pragmatični tipovi i ljudi koji misle o budućnosti svojih porodica i poslovnih karijera. Nije mala stvar pomoći Miloradu da Željku Cvijanovićku ponovo postavi na mjestu premijera. Uostalom, podsjetimo se da Cvijanovićka nije bila premijer od samog formiranja te sada već bivše Vlade – zamjenila je Aleksandra Džombića (ako ga se danas iko sjeća) kada je ovom bilo najteže. Treba Željki dati novu priliku, pa makar i na uštrb narodne volje.
A koga je uostalom i briga za narod. Pa zar narod nije po zna koji put dokazao da je u cijeloj priči zapravo on najveći papak.
