Srebreničani odaju počast ubijenima u genocidu 1995. godine i sjećaju se puta smrti. Ovogodišnji Marš mira organiziran je u otežanim uslovima zbog pandemije korona virusa. Krenuo je s Crnog vrha umjesto iz Nezuka, kakva je bila tradicija ranijih godina.
Kolonu, manju nego ikad ranije, predvodili preživjeli. Oni koji su bili snažniji i sretniji od smrti na putu od Srebrenice ka Tuzli prije 25 godina. Marš mira i korona – uz sve napore koje pješačenje do Potočara podrazumjeva, nositi masku i paziti se – predstavlja samo malo dodatnog truda.
“Suština je da dođem da vidim kud su moji rođaci, moje komšije izginuli, da obilježavam to i pamtim. (Ne plaši vas ova trenutna epidemiološka situacija?) Pa dobro, malo straha ali nije toliki”.
“Nema puno straha, dobro smo se pripremili za sve to sigurni smo da će sve proći dobro, ako Bog da”.
“Voljela bih da se ovo ne zaboravi, da mladi ovo nastave, da ljudi žive normalno”.
Krenulo se sa drugačije lokacije u odnosu na prošlu godinu, spavat će se na drugačijoj, ali prolazi se kroz ista mjesta. Mjesta u koja u svoj ironiji – podsjećanje na smrt rijetko unese život. Ramiza Mehmedović pred kućom uz fildžane kafe čeka kolonu.
“Teško, teško se ovdje živi. Teško. Nema puno ni svijeta. Živi se od onog što zaradiš na zemlji. Ima mi tu sestra, imao je sin. Teško se živi. Nemaju nikakvih primanja, ništa. Valja zaradit. Poplave, voda, led odnese – bore se, rade, ali teško je”, priča ova mještanka Snagova.
Teška ranjavanja i ožiljci na tijelu nisu jedini, dnevni podsjetnik, na put kojim se iz Srebrenice išlo ka slobodi i životu. One nevidljive, nezaliječene povrede na duši nađu svoj put do uma. Dva puta godišnje sanja da ga napadaju, priča Meho Šahinovi. I život poslije bijega od smrti je vještina preživljavanja.
Svakom bi rekao, ko god može nek napusti, nek bježi vani. Nemam šta drugo. Ja imam neke mirovine, jedna pedesetdvije, jedna dvije, jedna je stodevedeset maraka penzija. (Može li se od toga živjeti?) Ne može. Ne može. Nešto radimo, imamo tu voća, sijemo, poljoprivrede. Život je takvi – prolazan, mora se patiti”, ističe Šahinović, mještan Gloda.
A u prolaznosti života, nakon što jednom u godini ovim putem prođu učesnici Marša mira, ostaju podsjetnici na smrt.
“Ko će proći? Nema. Nema svijeta. Slabo”, poručuje Mehmedović.
Za ugašene svjetove koji bi danas imali svoje, druge svjetove, kolona će, nakon što provedu noć u kampu krenuti dalje ka Potočarima. Mjestu vječnog počinka i onih koji bi danas pred Ramizinom kućom pili kafu, radili, živjeli. Umjesto toga, tišina.
