Mladi folk pjevač Irnes Kaltak iz Prozora, bez najvećeg životnog oslonca i jedinog iskrenog prijatelja, majke, ostao je prije tri godine. O danima i noćima provedenim uz uzglavlje teško bolesne majke Sejide, stopiranju karijere, odustajanju od školovanja te neugodnostima sa kojima se susretao, a naposlijetku i prazninom nastalom s majčinom smrću, Irnes je odlučio javno progovoriti.
Želi kaže skrenuti pažnju na ljude koji prerano napuštaju ovaj svijet, na sve majke ovog svijeta, potrebe bolesnih i odricanje za kojim se ne žali niti pogovara. Ovo je njegova ispovijest ispričana za portal “Aura“.
– Samo mali broj ljudi je znao kroz kakav pakao ja prolazim zbog bolesne majke. No, oni koji nisu znali, drznuli su se na svakojake priče, uglavnom laži i nebuloze. To me dodatno opterećivalo u tim vremenima, ne znam ni kako sam izdržao. Tek sada otvaram dušu, tek sad sam smogao snage da pričam na ovu temu – kazuje Irnes na početku razgovora.
Krenimo od početka, majčine bolesti i tvoje ranjive dobi. Imao si koliko tačno godina tada?
– Kada se mati počela razbolijevati imao sam 13 godina. Sjećam se da je imala užasne glavobolje koje su je držale prikovane za krevet. Migrene su je doslovno bacale u nesvijest. Djeca su me zvala vani da igramo lopte ali, morao sam pospremati kuću. Sa 13 godina sam naučio kuhati. Isprva me bilo stid da ja perem suđe, kuham, usisavam. Bio sam dijete pa još i muško, a kod nas na Balkanu, to su ženski poslovi.
– Otac Osman je pomagao koliko je mogao. Radio je, brinuo se o nama. Ničega nam nije nedostajalo. Ja sam čak uspijevao biti dobar učenik, sve sam stizao iako mi je svaka minuta bila isplanirana do u tančine.
Podrška i razumijevanje okoline je izostala?
Djeca znaju biti izuzetno gruba. Ja sam djetinjstvo proveo u kućnim poslovima i brigom za teškog bolesnika. Moji drugari, vršnjaci a i oni nešto stariji dječaci, ismijavali su me, častili pogrdnim nadimcima. Molio sam Boga svakodnevno, zalijevajući molitve litrima suza, da mati ozdravi. Prvo radi nje, a onda i radi mene. Bilo je dana kad bi joj bilo bolje, ali to su bili rijetki trenuci. Isto me zadesilo i u novoj okolini, kad smo se preselili. Možda je čak i bilo gore.
Kako gore?
Nakon što sam završio osnovnu školu, iz Prozora selim u Donji Vakuf gdje upisujem srednju Drvno-tehničku školu. No, nova okolina – novi bezdušni ljudi. Ne znam, ja to ne mogu pojmiti da neko može ismijavati tuđu bolest ili u mom slučaju, mene koji se brine o bolesniku. Niko nije pitao kako mi je, šta ja želim. Bilo je tako kako je bilo, a danas, kad se osvrnem iza sebe, ponosan sam na sve što sam učinio za svoju majku. Žalim što nisam i više.
Kako si ti odgovarao na tuđe uvrede i nerazumijevanje?
Bilo je užasno slušati priče koje su ranjavale svaki atom mog bića, a nikad nisam bio od onih koji vole raspravljati, ubjeđivati se, dokazivati. Ljudi ionako vjeruju u ono što žele vjerovati. Čudio sam se i gutao uvrede sve dok mi je moglo pod kožu stati. Kad sam došao do stadija da mi vlastita koža postaje pretijesna, izlaz nalazim u muzici. Počinjem profesionalno pjevati, pjesma mi pomaže da se lakše nosim sa svakodnevnicom. Učio sam od kolega, upijao svaki potez, svajet. Nastupao sam vikendom i ta dva dana bi pobrisala prethodnih pet crnih dana. Pjesma je bila moja vreća za boksanje, moj izduvni ventil.
– No, taman kad se mati počela k’o malo oporavljat, zadobiva opekotine trećeg stepena. Jednostavno, to je ono kad ti đavo ne da mira. Jadna duša moja draga, počela se oporavljati, ustajati iz kreveta. Pošla pitu da nam napravi, zalije. Drška joj puče, ona vrela voda s uljem prsnu svukud po njoj. Noge, stomak…Naredna dva mjeseca provodi u krevetu, skroz nepokretna. Otac je u tom periodu bio u Crnoj Gori, gdje je radio. Opet ja preuzimam funkciju “glava kuće”. Brinem o svemu. Kući, školi, majci, njenim potrebama. Kod liječnika sam stalno, oni me gledaju s podozrenjem. Kažu da strahuju od infekcije. Strah biva opravdan.
– Od migrena zbog kojih je padala u nesvijest preko tih opekotina, do tumora. U 2009. godini joj dijagnosticiraju tumor debelog crijeva. Slijedi operacija, oporavak. Zatim, opet bolovi, doktori, nalazi. Opet tumor. Tako rekoše. Otvore je i ustanove da su se mokraćni kanali presavili oko crijeva. Bila je to lažna uzbuna. Jedna rutinska operacija i moja se mati opet smije. Bodri me da se bavim muzikom, da upišem fakultet.
– Slušam je, odlazim na studij u Sarajevo. Tamo me zatiče vijest da je majka opet bila na operaciji. Polipi na debelom crijevu. Oporavak nakon te operacije je izostao. Bila je oko dva mjeseca na zračenju u Sarajevu. Svaki dan sam bio tamo. Živio kod drugarice da bih majci bio bliže. Nakon toga je dva mjeseca bila kući, umirući polako u užasnim bolovima zbog kojih je vrištala toliko da se kuća cijela orila. Dolazili su iz hitne, davali joj morfijum. Nije spavala nikako. Ljekari nam kazuju da je tumor metastazirao, zahvatio maltene cijeli organizam. Sjećam se, kao da je juče bilo, petak, 29. juni 2012. godine. 22:30. Zove me da joj priđem. Predosjeća da su joj minute odbrojane. I tako, tada…ostajem bez majke. Umire mi na rukama…
Prije nego je izdahnula, smogla je snage da mi uputi sljedeće riječi: Sine Irnese, mama se ponosi tobom jako i svime što si uradio za mene. Bog te nagradio, volim te puno”!
Nakon toga je izdahnula. Otišla zauvijek. Ostavila pustoš i neizrecivu tugu. Zna to svako ko je ostao bez roditelja. Nikad me nije prestalo boljeti, ni dan danas niti će ikad.
Tada sam se povukao jako mnogo. A bezdušnici me ni tada nisu štedili.
Kako danas gledaš na te dane?
Danas se ponosim onim čega sam se nekoć stidio. Riječ je o kućnim poslovima i sramu kojeg su u mene usadili drugi. Danas sam ponosan na vrijeme posvećeno majci, na kućanske poslove koje znam obavljati. Žao mi je što mati nije dočekala da se oženim, unuke da vidi.
Razmišljao sam da se okanem pjevanja, ali nisam okrenuo leđa pjesmi. Ona je bila uz mene onda kad ljudi nisu.
Loše iskustvo s ljudima nije te načinilo čovjekomrscem?
Ma, Bog svima nama da tovar baš onoliki koliki možemo da podnesemo. Ni manje ni više. Bol sam spakovao u posebnu ladicu moga srca, itekako svjestan činjenice da sam na onaj ružniji način shvatio ko mi je prijatelj. Jedno je nekome okrenuti leđa, ne pomoći i ne suosjećati ali, nešto je posebno kad se vašem bolu pridoda novi. Bojim se za takve ljude jer čvrsto vjerujem da za mučenje drugih postoji kazna i na ovom i na onom svijetu.
Šta bi bila tvoja poruka onima koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji kao tvoja što je bila.
Dok imate roditelje, imate sve i ništa drugo nije bitno. Kad oni odu, odlazi i dio nas. Volite ih, pazite i ugađajte im dok možete.
Mene je majčina bolest oplemenila i natjerala da ranije sazrijem. Uz bolesnika naučite biti strpljivi. Brižni. Naučite imati osmijeh na licu i kad vam do osmijeha nije. I cijenite pomoć onih koji vam se tada nađu pri ruci, a dobro zapamtite lica onih koji su vam so na ranu dodavali.
Takođe zapamtite da sve prođe i dešava se s nekim razlogom. Ja sam dugo vremena naricao zbog “ukradenog” djetinjstva no, danas bih sve opet ponovio da treba. Što me nije ubilo, ojačalo me.
Dalje, budite jaki. Imajte na umu uvijek da Bog sve vidi. Bol će vremenom splasnuti. Ja sam tad mislio da u životu više neću zapjevati, ni mikrofon uzeti u ruke. Ali, život ide dalje. Ne očajavajte, dodatno se ne obeshrabrujte. Ono što vas zadesi, nije vas moglo mimoići.
Postoji li nešto za čim žališ?
U momentima dok sam kao dječak obilazio bolnice, sakupljao dijagnoze i strepio od svakog bijelog mantila, žalio sam što nemam brata ili sestru. Ili oboje. Pa da malo i oni preuzmu tereta s mojih pleća. Danas žalim što sam bio toliko slab pa sam dopustio da mišljenja nevažnih ljudi toliko utječu na mene.
Bila je to velika životna lekcija za mene, za koju sam bio baš nepripremljen. Mogao sam nastaviti juriti karijeru, fakultet ali, danas bih to imao na savjesti. Moja majka je zaslužila da budem uz nju kad joj je bilo najteže.
Tješi me to što znam da sam joj makar zadnje dane malo uljepšao svojom brigom, pažnjom, ponekom pjesmom. Kuhao sam joj čaj od kamilice, to je posebno voljela.
Smirivao je, olakšavao bol. Žalim što nismo više pomoći crpili iz alternativne medicine, ali jednostano nam se nije dalo. Ležanje po bolnicama, medicinske terapije, danonoćna briga oko nje…sve to nije ostavljalo vremena da se pozabavimo možda nekom biljnom terapijom, ali, takva bi sudbina…
