Yugopapir je objavio članak iz travnja 1985. novinarke Zone Stevanović, izvorno objavljen u tadašnjem listu “Dinar” usred ekonomske krize u SFR Jugoslaviji.
U posljednje dvije godine stalno se ponavlja fraza kako je, napokon, “skinut veo tajni s naših dugova”. Danas se, međutim, jedino pouzdano zna da se ne zna koliko je Jugoslavija dužna, jer zaduživao se kako je tko stigao.
U vrijeme kad nam se djeca doma igraju na računalima, Narodna banka Jugoslavije nema točnih podatka o tome koliko smo dužni. I kako nema sasvim službenih podataka, ili toliko uopćeni da malo govore, pojedini listovi preuzimaju ulogu detektiva, provode ankete ili istražuju po svojoj dokumentaciji kako bi otkrili koliko je tko dužan.
Tako doznajemo da dug:
– Crne Gore iznosi 0,85 milijardi dolara.
– Makedonije oko 1,53 milijardi dolara.
– Vojvodine 1,48 milijardi dolara.
– Srbije bez pokrajina 3,71 milijardi dolara.
– Kosova 0,866 milijardi dolara.
– Bosne i Hercegovine 1,86 milijardi dolara.
– Slovenije približno 1,48 milijardi dolara (Narodna banka Slovenije ove podatke vodi kao povjerljive).
– I Hrvatske nešto više od 3 milijarde dolara (ovaj iznos službeno nije potvrđen).
Ovom iznosu od oko 14 milijardi i 740 milijuna dolara treba dodati i dug federacije od oko 4 do 5 milijardi dolara. Tako ispada da smo ukupno dužni nešto više od 19 milijardi dolara. Što nam ovi podaci ne govore? Brojka od oko 19 milijardi dolara odnosi se, naravno, samo na glavnice. S kamatama ona se opasno povećava, skoro udvostručuje. A sve je to dug i sve to treba vratiti.
A dug nije dim da izađe kroz dimnjak. A i tada bi se primjećivao. Sve republike i pokrajine primjenjuju drugačije kriterije. Međutim, kada bi sve dugove inozemstvu davao jedan centar, po jedinstvenoj metodologiji bilo bi moguće i realnije uspoređivanje. Ali, više nitko ne želi prihvatiti takav “unitarizam” u smislu: “Gospodo, sve novčanike na jedan stol!”
Ne zna se točno niti koliko je kojoj republici ili pokrajini reprogramirano dugova. I dalje su to povjerljivi podaci. Za nas u Jugoslaviji. Za bankarski svijet kojem smo dužni – ne! Dug federacije koji je pojedinačno najveći, zapravo je dug republika i pokrajina, onaj dio reprogramiranog duga što ga one nisu mogle vratiti u roku. Zna se i da mnogi vraćaju devize koje nisu niti upotrijebili, nego su ih prodali na deviznom tržištu, tako da dužnici nisu obavezno ujedno i korisnici deviza.
Kad stvari tako stoje, kako onda znati stvarne pojedinačne dugove? Posebno je pitanje što nam uopće govori iznos nečijeg duga, ako ne znamo visinu dospjelih otplata na devizni priljev ili visinu deviznog priljeva u odnosu na obim i strukturu proizvedenih roba. I tako, mnoštvo je nepoznanica. Ali, nešto se ipak zna. Najnižu stopu zaduženosti ima Slovenija. Srbija je po stupnju zaduženosti ispod jugoslavenskog prosjeka, ali je po kratkoročnim kreditima najzaduženija u Jugoslaviji.
Dug Crne Gore je 2,7 puta viši od prosjeka u zemlji. Udio otplata u odnosu na devizni priljev od siječnja do studenog prošle godine iznio je više od 71 posto, a prema konvertibilnom području čak i 20 posto više. Samo za razlike u tečajevima, Crna Gora treba izdvojiti četvrtinu planiranog BDP-a. Velikim dužničkim obavezama opterećena je i ekonomije Makedonije. Od planiranog deviznog dohotka za ovu godinu, 86 posto odmah ide na vraćanje duga. Ostali su tu negdje.
Puno je osjetljivije pitanje od visine našeg ukupnog duga kako je potrošen novac koji se dobio iz inozemstva. Zna se, na primjer, da su mnogi krediti preliveni u potrošnju. Umjesto na investicije, otišli su na standard. Samo da nam bude lijepo. Ili, uloženi su u promašene investicije. Umjesto da se dobiveni novac umnoži, on je naprosto ukopan. Znamo ta imena: “Feni”, “Obrovac”, “Dina” i mnogi drugi koji su službeno dobili etiketu investicijskih promašaja.
U procjene su umiješani politički razlozi umjesto znanstvene analize. Prema jednoj procjeni ukupni promašaji u zemlji iznose između 6 i 7 milijardi dolara. Ove će promašaje, naravno, morati otplatiti netko drugi, ne onaj tko se zadužio, jer nema toliku očevinu da bi je mogao prodati. Mnoge babilonske kule, sve te “tvornice iz snova”, morat će otplaćivati čitave generacije iz svog dohotka, na račun svog standarda. Ima, znamo, propalih projekata u svim ekonomijama svijeta.
Ali, kako je rekao jedan naš poznati ekonomist, naš problem nije u lošim tvornicama, nego u lošim koncepcijama; u neznanju, nestručnosti i zabludama. A prije svega u političkim, a ne financijskim koncepcijama. Ogromna zaduženost Jugoslavije koja će biti i briga djece naše djece očito potiče krizu. Iako ona nije posljedica duga inozemstvu, osnovno pitanje što ga svatko postavlja je zašto se dug inozemstvu za samo šest godina, od 1975. do 1981. povećao za 13,5 milijardi dolara.
Što se to događalo u domaćoj ekonomiji od 1976. kada je sve otišlo naopako, jer te godine inflacija je bila samo 9 posto, imali smo suficit u tekućoj platnoj bilanci, devizne rezerve su prelazile četiri milijarde dolara, pa je tada i dinar mogao postati deviza. Kako još nitko javno nije dao prave odgovore na ova i niz drugih pitanja, o pojedinačnoj odgovornosti ili odgovornosti postojećeg ekonomskog sustava, posebno deviznog, zato slušamo mnogobrojna stručna i ona druga mišljenja.
Od laičkih, da smo živjeli iznad svojih mogućnosti, da je potrošnja bila prevelika, kao da je problem u prevelikoj potrošnji, a ne premaloj proizvodnji, do ozbiljnijih analiza koje govore o potrebi velikih promjena u privrednom i političkom sustavu. Ima ekonomista koji smatraju da naša kriza uopće nije ekonomske prirode i da bi, što se ekonomije tiče, bila dovoljna jedna godina za normalizirati stanje i vratiti se na visoke stope rasta čak i pored svih dugova.
Mnogi analitičari, inače, ukazuju da su za nepovoljan razvoj događaja u ključnom razdoblju od 1976. do 1980. “krivi” sistemski zakoni – političko odlučivanje u ekonomiji zemlje, snažno ekonomsko zatvaranje u republičke i pokrajinske granice kako bi se što brže razvila prvenstveno vlastita sredina, bez obzira na cijenu. A cijenu danas svi mi trebalo solidarno platiti. U Jugoslaviji se u posljednje vrijeme najviše govori i šapuće u dugovima…
Ako uzmemo samo glavnicu duga koja po nekim podacima iznosi 21 milijardi dolara, onda su svaki naš građanin i dijete koje se rodi, zaduženi po tisuću dolara, što je skoro pa godišnji osobni dohodak jednog NKV radnika. Lako je zbrojiti koliko to iznosi za jednu četveročlanu obitelj, ako u njoj radi samo jedan. Podaci govore: više od 60 posto zaposlenih živi ma minimalnom osobnom dohotku. Od 1979. realni rashodi u radničkim obiteljima s jednim zaposlenim članom i većim brojem djece, drastično su smanjeni: za hranu 34,4 posto, odjeću i obuću 39,4 posto, stan 20,1 posto, pokućstvo 76,1 posto, higijenu 32 posto, obrazovanje 21,3 posto i za promet 52,3 posto.
Najveći dio slovenskog duga odnosi se na energetiku, prva na spisku dužnika je NE Krško. Hrvatsku će samo Tvornica glinice u Obrovcu koštati 30 milijardi dinara.
Skoro pola duga Bosne i Hercegovine odnosi se na razvoj energetike, ugljena i željeza, izgradnju prometnica i željezničkih pruga.
Najveći vojvođanski dužnik je HIP “Pančevo” – 126 milijuna dolara i nešto više. Zatim SOUR “Naftagas” 120 milijuna dolara. Slijede “Zorka” u Subotici, “Matroz” u Srijemskoj Mitrovici i još neki drugi.
Kosovska elektroprivreda će morati u ovoj godini otplatiti 77 milijuna dolara, “Trepča” 33 milijuna, a “Feronikl” koji je nedavno osnovan, 21 milijun dolara.
Polovica dugova Srbije otpada na osam najvećih dužnika. Među njima su vodeći Metalurški kombinat Smederevo, RTB Bor, energetika sa združenom elektroprivredom Srbije. Tu je i promet s cijelom ekonomijom povezanom s njim. Tu spadaju i Zavodi “”Crvena zastava” iz Kragujevca i “Zorka” iz Šapca.
Rekorderi u zaduženosti u Crnoj Gori su: Kombinat aluminijuma koji u ukupnom republičkom dugu sudjeluje sa 17,5 posto, Željezara “Boris Kidrič” sa 14,5 posto, Barska luka sa skoro 7 posto, nešto manje duguje ŽTO Titograd, Agrokombinat “13. jul” i drugi.
U Makedoniji je najveći dužnik Kombinat za proizvodnju feronikla “Feni”, za koji ukupno, posmrtno, treba platiti 350 milijuna dolara. Među velikim dužnicima je i Stopanska banka koja duguje 311 milijuna dolara, zatim Železničko-transportna organizacija, s ukupnim dugom od 64 milijuna, Elektro-privreda s dugom od 49 milijuna dolara i rudnik “Bučim” u Radovišu s dugom od 40 milijuna dolara.
