Neki su pokušavali da se popnu na drvo, neki su imali spolja nevidljive smrtonosne povrede nanesene neljudskom silom, a jedna žena je pronađena bez jezika, očiju i djelova lica. Što ih je ubilo?
Rusija je zemlja koja je od svog nastanka do danas jedna velika misterija, i gotovo da se može gledati kao beočug između onih koji su privrženi metafizičkom i onih koji ga ne ljube. Misterija je njen nastanak, misteriozna su njena bespuća, njeni ljudi, njene dinastije, od Rjurikoviča do Romanovih, misterija je vjera u njenu krunu, misterija je njena duša. Ruski je medvjed sam po sebi misterija.
Ali ovo nije misterija koja spada u taj domen. Ovog februara obilježava se 55. godišnjica od nikada razjašnjene nesreće u kojoj je stradalo devet skijaša i planinara u Djatlovom prevoju na Uralu, koji je čak i ime dobio po vođi nesrećne grupe Igoru Djatlovu.
Sovjetske vlasti su donijele zaključak da je “nesavladiva prirodna sila” bila uzrok nesreće. Pristup cijelom području je tri godine nakon toga bio zabranjen.
SMRT NA URALU
Grupu tog januara 1959. godine činilo je osam muškaraca i dvije žene, većinom studenata Uralskog politehničkog instituta, sa ciljem da se popnu na planinu Otorten (na jeziku plemena Mansi koje u ovoj oblasti živi ovo znači “ne idi tamo”). Jedan od njih, Juri Judin, vratio se kući poslije dva dana zbog bolesti. Svi su bili iskusni skijaši i planinari. Međutim, krećući se preko prevoja shvatili su da su zalutali usljed slabe vidljivosti i pogoršanih vremenskih uslova, zbog čega su odlučili da se ulogore na planinskoj kosi do jutra. Premda se nisu javili 12. februara kada je bilo dogovoreno, potraga za njima je pokrenuta tek 20. februara, a uskoro su se uključili i vojska i milicija.
Njihov šator je pronađen tek 26. februara. Bio je nožem isječen iznutra, prekriven snijegom. Bio je prazan, i u njemu su bile cipele svih članova ekspedicije i odjeća većine. Izgledalo je da su ga napustili u žurbi i po sopstvenoj volji. Nije bilo i nije ni sada, jasno zašto su izašli praktično goli na temperaturi od 30 stepeni ispod nule. Jedan od njih je logor napustio bez opreme ali sa kamerom. Misterioznu posljednju sliku koju je načinio možete vidjeti ispod.
Osam ili devet bosonogih tragova u snijegu vodilo je ka kilometar i po dalekom drugom prevoju, gdje su ispod jednog kedra pronađeni ostaci vatre i prva dva tijela, izgorjelih dlanova, bosa i samo u donjem vešu. Grane su bile polomljene, što znači da su se planinari peli na drvo. Tri odvojena tijela su pronađena između kedra i logora, na različitim mjestima, u pozama koje sugerišu da su pokušavali da se vrate u logor. Za preostala četiri putnika tragalo se više od dva mjeseca. Pronađeni su u maju ispod četiri metra snijega, dublje u šumi. Utvrđeno je da su bili obučeni u garderobu prethodno otkrivenih članova ekipe, koja je imala tragove nasilnog skidanja i cijepanja.
ISTRAGA
Na prvih pet leševa nisu pronađeni tragovi nasilja, iako je jedan imao manju i ne-fatalnu frakturu lobanje, pa se vjerovalo da su umrli od smrzavanja. Međutim, tijela pronađena u maju su sve promijenila. Troje njih su imali fatalne povrede: jedan muškarac je imao tešku povredu glave, a drugi muškarac i jedna žena su imali frakture grudnog koša. Ljekar koji ih je ispitao tvrdi da je sila koja je mogla da nanese takve povrede morala da bude ogromna. Da sve bude još misterioznije, premda su imali ove unutrašnje povrede spolja se to nije vidjelo; kao da ih je povrijedio visoki pritisak. Kose svih žrtava su bile sijede: frapantno ako se zna da je najstariji član ekipe imao 37 godina, a da su svi ostali bili u svojim 20-im.
Ipak, četvrta žrtva otkrivena u maju je imala spoljne povrede: drugoj ženi u ekspediciji su nedostajali jezik, oči, djelovi usne, djelovi lica i dio kosti lobanje. Policija je tvrdila da ju je pronašla u potoku, sa licem na dolje, te da su sve te povrede nastale post mortem i da nisu uzrok njene smrti već putrefakcije od vode. Međutim, slike sa lica mjesta pokazuju da je pronađena kako kleči na šljunku, daleko od vode.
TEORIJE
Prva teorija o njihovoj smrti je tvrdila da su ih urođenici iz plemena Mansija pobili jer su kročili na njihovu zemlju, ali istraga nije pronašla nikakve tragove osim tragova samih članova ekspedicije, niti su pronađeni tragovi borbe.
Druga teorija kaže da je lavina odgovorna za nesreću, ali nikakvi znaci lavine nisu pomenuti u izvještaju sa uviđaja; pored toga, jasno su se vidjeli znaci otisaka stopala kako napuštaju logor. Treća teorija kaže da su vjetrovi sa planine Holačahl stvorili Karmanov vorteks koji je rezultirao u infrazvucima koji imaju psihološki efekat na ljude.
Novinari koji su izvještavali sa lica mjesta su tvrdili, pored onoga što smo već naveli, da se po otiscima stopala vidi da su svi članovi ekspedicije napustili logor odvojeno i svojevoljno, da su umrli od šest do osam sati nakon posljednjeg obroka, da sila koja je nanijela smrtonosne povrede ljudima čija su tijela pronađena u maju nije ljudska, da je zabilježen visok nivo radijacije na garderobi stradalih, kao i da objavljeni podaci ništa ne govore o stanju njihovih unutrašnjih organa. Oni koji su prisustvovali sahranama preminulih se sjećaju da su tijela bila tamno-smeđe boje.
Sva dokumentacija je proglašena za državnu tajnu; dosije je otvoren tokom devedesetih, ali mnogi djelovi nedostaju. Prije svega, misteriozna koverta koja se pominje na spisku dokaznog materijala.
Ono što svemu daje dodatni misteriozni prizvuk je i činjenica da je druga grupa planinara, pedesetak kilometara od mjesta nesreće, tvrdila da je te noći u tom pravcu vidjela velike narandžaste sfere na nebu, a od februara do marta te godine bilo je još nekoliko nezavisnih očevidaca (meteorološka stanica i vojska). Ima i izvještaja koji pokazuju da je na samom licu mjesta bilo mnogo metalnih ostataka, što je neke navelo na zaključak da je vojska vršila neku probu u toj oblasti. Ima onih koji smatraju da su pili otopljeni zagađeni snijeg zbog čega su poludjeli.
Kasnije je potvrđeno da su u to vrijeme trajala probna lansiranja supertajne interkontinentalne rakete R-7, ali pošto nije bilo nikakvih kratera na licu mjesta, ne može se reći da su stradali od toga, a i okolnosti u kojima su se nalazili neposredno prije stradanja i same okolnosti u kojima su pronađeni smrt od projektila ne objašnjava. Lav Ivanov, koji je vodio tim inspektora, obznanio je da mu je naređeno da obustavi istragu nakon što se pojavila priča o narandžastim sferama. On lično vjeruje da je za smrt bio odgovoran NLO, odnosno vanzemaljci.
Smatra se da je bilješka u dnevniku ekspedicije, koja kaže da “sada znamo da postoji snježni čovjek” i da se “može sresti na sjevernom Uralu, blizu planine Otorten” bila šala i da su govorili o sebi.
Drevna legenda plemena Mansi kaže da je na tom istom mjestu, koje oni zovu Planina smrti, na isti način stradalo devet pripadnika njihovog naroda koji su se tu sakrili od poplave. Da li je planinare na Djatlovom prevoju ubila neka misteriozna paranormalna sila, ili vanzemaljci, ili su se našli usred testiranja nekog vojnog oružja, ostaće tajna. Ili možda neće?
