Najveća prevara Hollywooda: Evo kako nas decenijama varaju

Hollywood je uvijek pazio na svoje trikove kad je riječ o taštini. Bilo da se radi o dijetalnim tabletama, plastičnoj hirurgiji ili botoksu, svi kriju svoje male lijepe tajne prije nego što one postanu prihvaćene kao norme u društvu. 
 
No posljednja u nizu glamuroznih čuda koja se koriste u zabavnoj industriji – toliko učinkovita tehnika da su je počele koristiti gotovo sve filmske zvijezde – ostala je tajnom više od desetljeća.
 
Riječ je o “poslu uljepšavanja”, tačnije o određenoj digitalnoj proceduri pri kojoj nekolicina talentiranih umjetnika koristi specijalizirani softver u posljednjoj fazi postprodukcije kako bi tijela i lica glumaca učinili mršavijim i mlađim.
 
To je dakle verzija glumaca kakvu mi vidimo na našim malim ili velikim ekranima, a nije nimalo čudno što nismo tako dugo čuli za to, s obzirom da je prvi zakon posla uljepšavanja – da se ne priča o poslu uljepšavanja.
 
Prema strogim ugovorima, prema kojima ne smiju izaći u javnost, najveće zvijezde Hollywooda potajno izlaze i ulaze u obične uredske zgrade i satima sjede na procedurama “uređivanja” kako bi svaki kadar bio savršen. U jednom takvom objektu nalazi se i ručni skener koji “lovi” svaku poru i folikulu, stvarajući predložak za buduće poslove uljepšavanja, kako bi zvijezda djelovala što prirodnije.
 
Ono što je Photoshop za časopise, to je digitalna ljepota postala za celebrityje u pokretu: moćan spoj kozmetike, plastične hirurgije, formiranja i obnavljanja mišića, zubarskog rada i dermatologa.
 
Čak i one osobe koje se u stvarnom životu čine kao bez ijedne mane, moraju proći kroz digitalni nož. Čisto zato jer mogu. Jer je ovo vrijeme ultra-visoke definicije, pa moraju.
 
U nekim slučajevima riječ je o čistoj taštini, a u drugima je to potrebno zbog filma. Naime kad 25-godišnja glumica mora glumiti 17-godišnju djevojku, digitalna ljepota će postati svojevrsna digitalna audicija.
 
“Niko ne izgleda kao na TV-u ili u kinu. Svi su izmijenjeni”, objašnjava Claus Hansen, pionir u poslu uljepšavanja koji je ovu metodu i svoj zanat “ispekao” u Method Studios, jednom od nekoliko mjesta u Los Angelesu specijaliziranih za video retuširanje.
 
Nakon puno godina šutnje, Hansen je pristao progovoriti o svojem umijeću, naglasivši da želi da mladi ljudi, koji idealiziraju filmove, TV i muziku, shvate da je sve što vide “dim i zrcala”.
 
Put do Hansenove otvorenosti je, doduše, bio dug i pun neodgovorenih telefonskih poziva i njegovih odbijanja da komentira cijelu priču. Iako tek nekolicina ljudi priznaje da postoji ova strana Hollywooda, “zvijezde bi bile užasnute” – napisala je jedna osoba u mailu u kojem je odbila javno progovoriti o ovoj temi – niko nije želio izaći u javnost s tom pričom.
 
No kao i svi trikovi koji se tiču vanjštine, a koji su prije postojali u Hollywoodu, tajna digitalne ljepote je konačno isplivala na površinu.
 
Prvi put kad je Hollywoodu zapela za oko mogućnost pomlađivanja bilo je kad se Brad Pitt 2008. godine počeo pomlađivati u obliku Benjamina Buttona. Filmaše je oduševio prirodno predivan 20-godišnji Brad, koji je u to vrijeme bio u srednjim 40-im godinama, te su ga upravo počeli proglašavati najseksipilnijim muškarcem na svijetu. 
 
Ovu tehniku izumila je tvrtka Lola Visual Effects, smještena negdje u neoznačenom uredskom prostoru iznad trgovine odjećom u Santa Monici. Ubrzo nakon prikaza izmijenjenog Brada Pitta u filmu, ova tehnika se ubrzano proširila filmskom industrijom, iako to nije bilo lako za primijetiti, jer obično nisu glumcima skidali 25 godina s lica, nego bi ih tek malo “popeglali”.
 
Ali sve skupa je bilo skupo i sve se odvijalo u najvećem povjerenju, pa je bilo rezervirano samo za vodeće zvijezde, na Pitt-razini. Jedine osobe koje su znale za digitalnu ljepotu bile su one koje su je prakticirale, na kojima se prakticirala i koje su bile tako visoko na ljestvici u studiju da su morale platili to uređivanje. 
 
Nekoć su glumci morali moliti da da se plati taj dodatni trošak, dok se za njega danas automatski odvaja dio budžeta. 
 
“Stotine hiljada dolara se trošilo na to – do 500 do 2.500 dolara po snimanju, a čak i više ako bi se trebali udubiti u neku scenu”, izjavio je bivši producent jednog filmskog studija, pod uvjetom da ostane anoniman.
 
“Obje strane bi profitirale od toga. Želite da vaš glumac ili glumica javno promoviraju film, znači želite da budu sretni” i pobrinut ćete se da učinite sve što možete za njih.
 
Današnji glumci su toliko zadovoljni svojim izgledom nakon retuširanja, da su mnogi od njih spremni sjediti rame uz rame s visažistom, ako treba i čitav dan, kako bi osobno nadgledali i uočili mane koje žele ispraviti ili ukloniti.
 
Ako pak procesu uljepšavanja ne bi mogli prisustvovati glumci, na njihovom mjestu bi se nalazili njihovi menadžeri, te bi do finalizacije filma svaki kadar bio odobren.
 
Bokovi bi suzili, pureće vratove ugladili, pore očištili, podočnjake izbijeljeni, kosa bi bila gušća, zubi bijeli i savršeno ravni, a koža na nadlaktici utegnuta. Uglavnom, ne bi postojao dio tijela koji ne bi izgledao fotošopirano.
 
Popis izmijena mogao je biti dug kao i lista glumčevih zamjerki ili studijevih očekivanja, a bez obzira što mislili, muškarci se jednako “sređuju” kao i žene. Ako ne i više.
 
Ako vam se u posljednje vrijeme ikada dogodilo da ste izašli iz kina i komentirali: “Bože, s godinama izgleda sve bolje”, vjerovatno osoba na koju ste mislili nije došla “u ruke” sjajnog osobnog trenera i ne živi na brokuli kuhanoj na pari, nego je “obrađuje” sjajni digitalni visažist.
 
Budimo iskreni, umjetno uljepšavanje nije nikakva novost u filmskoj industriji. Karijera Rite Hayworth je krenula uzlaznom putanjom nakon što se podvrgla bolnoj metodi elektrolize kako bi povisila svoj “etnički” rast kose. 
 
Marlene Dietrich je sama na sebi izvodila svojevrsni face lifting kad si je lice kože i kosu povlačila prema natrag, zatežući ih s ukosnicama i selotejpom.
 
Marilyn Monroe je izumila sjajilo za usne, a kad je ušila gumbe unutar grudnjaka postigla je učinak vidljivih bradavica. 
 
Zahvaljujući zahvatu rinopolastike Jennifer Grey je promijenila identitet,  bez da je lagala o tome, što je dovelo do eksplozije plastične operacije početkom 1990-ih godina. 
 
Sve te izmijene su učinjene u vrijeme kad se svjetlost i mekoća snimke koristila kao standard čiji je cilj i tako bio uklanjanje malih nesavršenosti koje su nas trebale činiti što manje nalik stvarnim ljudima.