Otkad postoji svijet, čovječanstvo su s vremena na vrijeme pogađale razne zaraze koje su nemilice kosile ljude. O tome se više zna otkad su se događaji počeli zapisivati, a to je bilo prije nekih 5.000 godina, kada je pronađeno pismo.
Stari Kinezi, Indijci, Sumerani i Babilonci, koji su živjeli na području današnjeg Iraka, a onda stari Egipćani, Grci i Rimljani, ostavili su dragocjene zapise o ovim bolestima koje su nemilice kosile ljude.
Kolijevka gube kao i većine drugih zaraznih bolesti je Azija, otkud se širila po svijetu. Prenosili su je trgovci i vojske. Na putu prema Evropi prvo bi zahvatila mediteranske zemlje, a time i dalmatinsku obalu, pa i balkanske zemlje, među kojima i današnju Bosnu. Zadar je opustošila 804. godine kada ju je iz Carigrada prenijela crkvena delegacija koja je tamo išla da donese tijelo sv. Kustošije.
Zaraženi su bili izopćeni iz društva. Morali su nositi posebnu odjeću, prekrivati raspadnute dijelove tijela, u prolazu su morali uzvikivati „nečist“, klepetaljkama, zvoncem i na drugi način upozoravati druge da su gubavci.
Kod svih naroda postupalo se krajnje nemilosrdna prema gubavcima. Oduzimani su im građanska prava, imovina, razvrgavan im je brak, nisu imali nikakvu zaštitu. Protjerivani su iz naselja u kolonije koje su bile izvan naselja, u brdima, pećinama i drugim pustim mjestima. Hranu su im doturali dobri ljudi. Tamo gdje su postojali uvjeti sami su ponešto sadili i uzgajali da bi preživjeli.
U prošlosti je i u Bosni često harala ova bolest. Preko trgovaca stizala je iz dalmatinskih luka. Dubrovnik je među prvim gradovima u Evropi otvorio leprozij (izolatorij) za one koji su stizali u grad iz zaraženih zemalja. To su tzv. lazareti, namjenske zgrade u kojima su putnici morali provesti 40 dana. Među takvima bio je i turski putopisac Evlija Čelebija iz 17. stoljeća, koji je tamo došao iz Bosne.
Druga opaka zaraza koja je hiljadama godina harala svijetom bila je kuga. Bila je daleko opasnija od gube jer je u daleko većem broju kosila stanovništvo. Ni za nju nije bilo lijeka. Javljala se iznenada, u valovima, iz generacije u generaciju. Pustošila je kako po gradovima tako i po selima. Računa se da je u svijetu odnijela stotine miliona ljudi, ne ubrajajući novootkrivene kontinente.
Kuga se u zapisima prvi put spominje prije 3.000 godina i to u grčkom spjevu „Ilijadi“, kad se tokom Trojanskog rata pojavila u grčkoj vojsci koja je opsjedala grad Troju u Maloj Aziji. Grci su smatrali da ih sustiže Božija kazna zbog svetogrđa koji su počinili. Da bi se iskupili, morali su prinijeti Bogu na žrtvu stotine bikova.
Iz stare Grčke ostao je autentičan opis kuge koji je ostavio onovremeni atinski historičar Tukidid. Bolest se javila u 5. stoljeću stare ere za vrijeme rata sa Spartom. Zbog ratnog pustošenja u grad se slilo na hiljade izbjeglica. Bili su to seljaci iz okolice grada koji su sa sobom potjerali i svoju stoku. Stanje u opkoljenom gradu je postalo stravično. Grad je bio pun ljudi i stoke, ljetno vrijeme, a higijenski uvjeti nikakvi. Jedni su nalazili smještaj u hramovima, drugi po ulicama, parkovima, gdje je ko stizao. A onda se javila kuga. Dnevno je umiralo na stotine, hiljade ljudi, a da ih nije imao ko zakopati. Bolest je kosila sve, staro, mlado, muško, žensko, bogate i siromašne.
Iz ovog vremena ostao je zapis koji se odnosi na onovremene Ilire koji su naseljavali i našu zemlju. Kuga se, naime, prvo javila u njihovoj zemlji u tolikoj mjeri da su zatražili pomoć od Atene. Ilirski kralj je poslao molbu tada poznatom njihovom ljekaru Hipokratu da im dođe i pomogne u njihovoj nesreći. On im je odgovorio da ne može jer će u istoj nesreći biti potrebniji svome gradu, pošto će ubrzo „vjetrovi iz ilirske zemlje donijeti kugu u njihov grad“, što se i dogodilo.
Iz rimskog doba (2. stoljeće) je vijest da je balkanskim zemljama, posebno u Dalmaciji (svakako i u ondašnjoj Bosni), teško harala kuga koju je raznijela vojska po povratku iz rata u Maloj Aziji. Od nje je umro i tadašnji rimski car Marko Aurelije. Kosila je ne samo vojsku nego i civile pa su mnogi krajevi ostali potpuno pusti.
Dokumenti govore da je od 6. do 8. stoljeća u Evropi umrlo 40 miliona stanovnika. Od tada pa sve do konca 19. stoljeća javljala se u valovima. Dubrovački anali bilježe da je u tom gradu pustošila 1145. godine i da je odnijela četvrtinu stanovništva.
Najstrašniji val pojavio se u 14. stoljeću. Raznijeli su je iz zapadne Kine i Mongolije trgovci i vojska. Godine 1347. stigla je u Carigrad, a odatle se raširila po Mediteranu i cijeloj Evropi. U valovima je harala puna četiri stoljeća.
Iz tog vremena je podatak da je virus prvi put upotrijebljen kao biološko oružje. Prilikom opsade tvrđave Kafu na Krimu od Mongola svoje kužne mrtve vojnike katapultima su izbacivali preko bedema da zaraze one unutra, što se i dogodilo. Kad se neprijateljska vojska povukla, također desetkovana zarazom, stanovnici tvrđave su danima leševe zaraženih neprijateljskih vojnika bacali u more jer ih je zbog brojnosti bilo nemoguće pokopati u zemlju.
Kao što je bio slučaj s gubavcima, nemilosrdno se postupalo i sa oboljelim od kuge. Kad bi se čulo da je u nekoj kući neko obolio, mase su polazile i daskama zakivale prozore i vrata kako ukućani ne bi mogli izići i zaraziti druge, prepuštajući ih smrti na najstrašniji način.
Dešavalo se da u nekoliko dana prepolovi stanovništvo nekih gradova. Ljudi nisu znali šta činiti s umrlim. Neke su stizali spaliti, pokopati, a kad bi bolest uzela maha, gdje bi koga sustigla smrt, tu je i ostajao. Zdravi su tražili spas bijegom u brda i planine, ali ih je kuga posvuda stizala.
I Bosna je dijelila sudbinu ostalog svijeta
I Bosna je dijelila sudbinu ostalog svijeta. Ostali su zapisi koji govore šta je ta opaka zaraza ostavila iza sebe u 18. i 19. stoljeću. Kako je bosanska vojska bila stalno na svjetskim ratištima po pozivu iz Carigrada, povratkom u zemlju vojnici su donosili kugu koja se širila zemljom brzinom vjetra. Onovremeni hroničar Sarajeva Bašeskija zapisao je da je u Sarajevu samo 1792. godine odnijela 8.000 ljudi.
Najteže su bile godine 1721.-1723., 1741., 1744., 1753., 1761. itd. Nakon svakog vala zemlja je doslovno ostajala pusta. Isto se ponavljalo od 1813. do 1881. godine, kada je stanovništvo zemlje bilo prepolovljeno. U izvještajima se dalje kaže da su novi doseljenici nalazili u kućama pustih sela skelete brojnih članova porodica koje nije imao ko sahraniti. Posebno su mnogo stradala sela visočkog kraja i oko Kraljeve Sutjeske. Iz tog vremena su brojna groblja za koja se i danas zna da su to „kužna“, ili „kugina sela“, čije je žitelje pomorila kuga, nakon čega se u njima život nije nikada više obnovio.
Za Evropu su bili pogubni križarski ratovi od 11. do 13. stoljeća kada su gubu donijeli vojnici s Bliskog istoka, i opstala je sve do 19. stoljeća. U Sarajevu je leprozij (objekt za gubavce) postojao još 1894. godine, a u Metkovićima do početka 20. stoljeća.
Lijeka nije bilo
Kod svih se naroda tražio lijek protiv ove bolesti, ali ga nije bilo. Uglavnom se obraćalo bogovima za pomoć. U srednjem vijeku to se smatralo Božijom kaznom za preljub. Na koncu se shvatilo da je jedini lijek izdvajanje zaraženih kako se ne bi miješali sa zdravim. Spoznalo se da se zaraza prenosi dodirom i bliskim susretom sa zaraženim, govorom, kihanjem i kašljanjem.
