– Vidim da si dobar čovjek. Ostavljam ti dijete. Ako preživi, čuvaj mi ga, ako umre – sahrani ga. Ja moram dalje – čujem prevodioca koji nadjačava glas tamnoputog mladog čovjeka, a on me grozničavo gleda sa očajem i nadom pravo u oči, držeći me čvrsto za ramena, kao da se okačio o njih.
Izbjeglica je iz Iraka, imigrant na putu ka Evropi. Vidim ga prvi put, a zavetuje mi tek rođenu bebu.
Kaže, dječaku je dao ime Ajmen.
U šoku sam i pokušavam da odgovorim, ali čovjek već trči prema žutom taksiju koji ga čeka. Osvrće se i sa istim onim pogledom ponavlja – čuvaj mi ga, javiću ti se!
Radoš Đurović, direktor Centra za pomoć i zaštitu tražilaca azila, kaže da nikada neće zaboraviti taj dan. Bio je kraj novembra. U Bogovađi azilanti spavaju po šumi, nema mjesta u Centru. Mještani protestuju, nesretni ljudi promrzli, traži se rješenje. Samo što se vratio, zovu iz Instituta za neonatologiju u Beogradu. Kažu, stigla tek rođena beba “imigrant”. Ima vrlo male šanse da preživi.
– Majka i otac – azilanti, pristigli iz valjevske bolnice, ne znaju jezik, nemaju dokumenta… – prisjeća se Radoš.
– Stigao sam u kliniku sa prevodiocem i u hodniku zatekao izbezumljenog, mladog čovjeka, na čijem sam licu prepoznao izbjegličku patnju, teške kilometre koje je prešao od dalekog Iraka do Srbije sa trudnom suprugom, brigu za tek rođeno dijete. I pitanje – šta dalje?
Bežali su ka Evropi od nasilja, terorista, bijede. Kada su ušli u Srbiju, žena je već bila u sedmom mjesecu trudnoće. I to treći put. Prethodna dva puta izgubila je bebu. Pješačili su nekoliko stotina kilometara po snijegu, ne bi li stigli u Bogovađu.
Sve od granice nosio je ženu u naručju, jer više nije mogla da hoda. Kada su stigli u selo nadomak Valjeva, ona je počela da se porađa. Dva mjeseca prije vremena. Neko od mještana, koga su zatekli na putu, prevezao ih je u bolnicu. Mlada Iračanka jedva je preživjela težak porođaj. Za život njenog djeteta lijekari su se borili nekoliko sati. Porodica iz Bagdada iste noći je prevezena u Institut za neonatologiju u Tiršovoj. Mali Ajmen smješten je u inkubator. Doktori nisu bili optimisti.
– Samo nekoliko sati nakon što sam kao ukopan stajao na snijegu i gledao za čovjekom koji je posljednji novac dao trgovcima ljudima ne bi li stigao do Zapadne Evrope i spasa, lijekari su mi rekli da je mali Ajmen živnuo – prisjeća se Radoš.
– “Preživjeće”, javljaju mi. Radujem se i mislim – šta ću sada? Preda mnom je bila komplikovana pravna procedura, u čiji ishod nisam bio siguran…
Tada je krenula institucionalna akcija za djetetovo zbrinjavanje. Ni doktori, ni socijalni radnici, a ni sam Radoš Đurović, inače pravnik, nikada se nisu susreli sa sličnom situacijom.
– Bez obzira na to što je riječ o bebi, da bi imala pravni status morala je zatražiti azil. Da bi dobila dokumenta, identitet, pa i budućnost, morala je dobiti status azilanta. Uspijeli smo. Znao sam da ne smijem da dozvolim da roditelji izgube pravo na starateljstvo, kao i to da beba mora biti na sigurnom – priča Đurović.
– Srećom, za “naš slučaj” Centar za socijalni rad u Beogradu zadužio je Davorku Filipović, izvrsnog psihologa, stručnjaka u svom poslu. Njena posvećenost i veliko srce zaslužni su što je Ajmen u sigurnom domu, okružen ljubavlju i što će, uskoro, biti sa svojim roditeljima.
Dječak se ubrzo oporavio i Davorka ga je, po hitnoj proceduri smjestila u hraniteljsku porodicu. Nisu željeli, kažu, da dijete čije je rođenje pratila tolika muka ode u neku ustanovu.
Tako se “beba azilant”, koja je u majčinom stomaku od Iraka, preko Turske, Grčke, Makedonije stigla u Srbiju, obrela u Obrenovcu u domu Aleksandra i Suzane Nedeljković.
Tu je mali Ajmen preživeo i ovogodišnje poplave, izbjegao u Jakovo, ali… kada ga vidite, jasno je da je ovaj harizmatični dječak rođeni borac.
Kada smo otvorili vrata iznajmljenog stana Nedeljkovića, prema nama je krenuo nesigurnim korakom, držeći se za toplu ruku mame Suzane.
Ljubopitljiv, širokog osmijeha, odmah je počeo da traži mjesto u našem krilu. Četvorogodišnja Gabrijela, Suzanina i Aleksandrova kćerka ga odvlači, gledajući u nas sa nepovjerenjem i strahom. Čula je, kaže nam Aleksandar, kako pričamo sa Davorkom o Ajmenovom odlasku, pa je nepovjerljiva prema svakome ko uđe u kuću.
Sudbina malog Ajmena uskoro će dobiti novi tok jer evropska zemlja u kojoj su Ajmenovi roditelji dobili azil trenutno sprovodi proceduru kako bi se regulisali pravni propisi za odlazak Ajmena kod majke i oca. Još nije poznato kada će beba iz Iraka sjedeti u naručju svojih roditelja.
– Obožava svog malog brata i ne znamo kako će podnijeti njegov odlazak. A ne znamo ni kako ćemo mi – drhti glas Aleksandru.
A Ajmen bi trebalo uskoro da se pridruži svojim roditeljima koji su dobili azil u jednoj zapadnoevropskoj zemlji.
Javili su se Radošu Đuroviću nekoliko mjeseci nakon odlaska, kada je to azilna procedura dozvolila.
– Kada sam im rekao da je dijete živo, sa druge strane žice čuo sam vrisak majke, skakanje plač, smijeh, radost – prepričava Radoš ponovni razgovor za mladim Iračaninom.
– Dobili su socijalnog radnika koji je zadužen za njih. On i Davorka, ambasada te zemlje i mi iz Centra za pomoć tražioca azila otpočeli smo pravnu borbu za spajanje porodice. To traje, a oni su nestrpljivi – dodaje Radoš.
Kako kaže, prije nekoliko dana im je poslao prvi put Ajmenovu fotografiju. Sada nije siguran da li je trebalo.
– Jako su se uznemirili. Plaču. Pitaju kada će pravna procedura biti završena. Mogu li oni doći u Srbiju samo da ga vide… – prepričava nam Radoš telefonski razgovor sa sretnim roditeljima. – Prevodilac pokušava da odgovori na hiljadu pitanja: ima li zubiće, paze li ga ti ljudi, šta priča, da li će se naviknuti na njih?
Slična pitanja Radošu i Davorki postavljaju i Nedeljkovići – da li će njihovog Ajmena ti ljudi dobro paziti, da li su odgovorni, da li će ga razumijeti, kako će znati da on najviše voli da spava sa plavim ćebencetom, da mu se pjeva “Razbole se lisica”… “Da li će oni moći da ga isprate do roditelja, da sa njima budu neko vrijeme dok se dijete ne navikne?”
Znali su Nedeljkovići kada su preuzeli brigu o dječaku, da će možda morati da se odvoje od njega. Ali nisu znali da će to toliko boljeti.
– Svjestan sam da je za njega najbolje da bude kraj svojih roditelja i da oni jedva čekaju kada će u ruke uzeti svoje dijete – pokušava Aleksandar da u riječi pretoči osjećanja. Ali pri samoj pomisli na njegov odlazak krenu mi suze. On je i naše dijete. Pa podigli smo ga od kile mesa…
Za nekoliko dana u prisustvu socijalnih radnika mali Ajmen će stati pred kameru kućnog kompjutera. Zazvoniće Skajp linija u domu Nedeljkovića u Obrenovcu. Na ekranu će se pojaviti lice mlade majke Iračanke. Vidjeće prelijepog dječaka u Suzaninom krilu. Prvi put. Tu negdje stajaće i Radoš Đurović. Pogledaće u oči mladom Iračaninu i reći: “Sačuvao sam ti dijete”.
