Sirija već šest godina liči na klanicu u kojoj je, prema nekim procjenama, stradalo oko pola miliona ljudi. Polovina nekadašnjih 20 miliona Sirijaca nalazi se u bijegu – bilo u zemlji ili inostranstvu. Radi se o najvećoj izbjegličkoj krizi poslije Drugog svjetskog rata.
Iste optužbe
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad bori se protiv pobunjenika i terorista ne samo oružanim snagama, uz podršku Rusije i Irana, već i sistematskim državnim terorom. Jedan od najvažnijih instrumenata za ugnjetavanje je zatvor “Saydnaya”, 30 kilometara sjeverno od prijestonice Damaska.
Prošle sedmice, američka vojska objavila je fotografije iz vazduha zatvorskog kompleksa. U njemu se navodno nalazi krematorijum, u kojem spaljujuju ubijene.
SAD su iznijele iste optužbe kao i organizacija za ljudska prava Amnesty International prije nekoliko sedmica, a Francuska je zatražila od Ujedinjenih nacija da povedu istragu o onome što se zbiva u Saydnayi.
Amnesty International snimio je dokumentarni film o ovom zatvoru, na osnovu svjedočenja 84 ljudi i stručnjaka. Njih 31 su bili u tom zatvoru i detaljno su opisali organizaciju, procese i metode mučenja. Među svjedocima ima i zatvorskih čuvara, ljekara iz obližnjih vojnih bolnica, sudija vojnih tribunala, sirijskih advokata i članova porodica žrtava. Na osnovu izjava svjedoka, Amnesty je rekonstruisao unutrašnju arhitekturu fabrike smrti i predstavio je u animiniranoj grafici.
Do izbijanja građanskog rata 2011., vojna policija je u Saydnayi zatvarala teroriste. Od 2011. tu borave pretežno pripadnici opozicije. U glavnoj zgradi zvjezdastog oblika (Crvena zgrada) smješteni su civili protivnici režima, u zgradi u obliku slova “L” (Bijela zgrada) pripadnici vojske koji su se okrenuli protiv Assada. U Bijeloj zgradi se navodno obavljaju masovne egzekucije. Prema podacima Amnesty Internationala, Saydnaya može da primi između 10.000 i 20.000 zatvorenika, a malo ko preživi pakao.
Mesni frižider
Put u pakao počinje u kamionu, tzv. mesnom frižideru. Vezane i s povezom preko očiju zatvorenike transportuju kamionom u Saydnayu. Čim siđu s kamiona, čuvari im priređuju “dobrodošlicu”. Mlate ih i ponižavaju, a glavni cilj je da žive u “neprekidnom strahu”. Niko nijednog momenta ne treba da se osjeća sigurno. U ćelijama predviđenim za jednu osobu, zatvaraju od pet do 15 zatvorenika.
U Saydnayi se provodi specijalno osmišljen plan, čiji je jedini cilj da se ljudi slome. Informacije i priznanja nisu bitni. Premlaćivanje je najčešći oblik mučenja. Mnogi zatorenici ne prežive ili trpe posljedice koje ponekad traju i cijeli život.
Jedan svjedok ispričao je Amnesty Internationalu da su ih obrijanih glava i gole zatvorili u ćeliju. Nisu znali gdje se nalaze. Često su ih poljevali hladnom vodom. Satima, a ponekad i danima ostaju bez odjeće. Izgladnjuju ih i danima im uskraćuju vodu.
– Bilo nas je 13 bez odjeće u jednoj ćeliji – ispričao je svjedok Anas Hamdo.
Minijaturne ćelije
Pošto provedu neko vrijeme u minijaturnim ćelijama, premještaju ih u veće, u grupama od 30-35. Zabranjeno im je da međusobno razgovaraju i ne smiju da gledaju čuvare u oči.
Ukoliko prekrše pravila, slijedi im kazna. Osim toga, čuvari primjenjuju perfidnu taktiku. Zatvorenici moraju da izaberu “predstavnika”, koji treba da odredi ko će iz grupe biti prebijen ili mučen na neki drugi način. Ukoliko to ne učini, sam će biti kažnjen.
– Pošto su prestali da nam daju vodu, čekali smo ispred malog otvora na vratima, kroz koji su obično sipali vodu. Lizali smo kondenzovanu vodu sa zidova i plafona. Nakon devet dana, neki su počeli da piju vlastitu mokraću – priča bivši zatvorenik po imenu Omar.
Međutim, primjenjuju se i druge surove metode mučenja. Kada čuvari zatraže, zatvorenici su prisiljeni da jedu hranu s prljavog poda. Čuvari ih tjeraju da siluju jedni druge, ili danima moraju da nose mokru odjeću. Uskraćuju im medicinsko liječenje, umivanje i higijenu. Zimi nema grijanja u ćelijama. Bolesti i infekcije su rasprostranjene.
Kada ih vojni tribunal proglasi krivim (obično im je za to potrebno dva minuta), osuđenici ne znaju kakva je kazna. Na dan pogubljenja čuvari idu od ćelije do ćelije i sakupljaju ljude s liste za pogubljenje. U početku su ubijali 20-50 ljudi tokom dva dana u sedmici, a kasnije su pogubljenja učestala. Kada ih pokupe, čuvari kažu zatvorenicima da će biti premješteni u državni zatvor, što je dobra vijest, zato što su tamo uslovi bolji.
Put ka vješalima
Onda im narede da formiraju “voz” – hodaju pognutih glava i držeći se jednom rukom za odjeću čovjeka ispred sebe. Odvode ih u zajedničku ćeliju, gdje ih toliko tuku da se krici čuju i u ćelijama drugih zatvorenika. Na kraju ih vezuju i s povezom preko očiju vode iz Crvene u Bijelu zgradu, gdje se nalaze vješala. Tek kada im traže da kažu posljednju želju, a osuđenici shvataju da će biti pogubljeni.
Ni tada, međutim, još ne znaju kako će umrijeti. Kada im stave omču oko vrata (oči su im i dalje vezane), shvataju da će biti obješeni.
Leševe odvoze, registruju u vojnoj bolnici i vjerovatno zatrpavaju u masovnim grobnicama. Pretpostavlja se da je krematorijum u Bijeloj zgradi proradio, jer je broj žrtava do 2015. značajno porastao.
Prema procjenama Amnesty Internationala, u periodu 2011-2015. u Saydnayi je pogubljeno ili nasmrt mučeno između 5.000 i 13.000 ljudi.
