Mnoga mjesta u svijetu imaju svoje dugovječne stanovnike. U Japanu stogodišnjaci žive u Okinavi i zato je zovu ‘Zemljom besmrtnih’.
Campodimele, talijansko je ‘Selo vječnosti’ i svjedoči o zdravoj mediteranskoj prehrani. U sunčanom kalifornijskom gradu Loma Linda, zajednica adventista Sedmog dana, također su dugovječni jer slave čisti život.
Postoji jedan dugovječni kutak svijeta o kojem se neće toliko pričati i dom je jedinog muzeja dugovječnosti na svijetu. Riječ je o Leriku u južnom Azerbejdžanu.
Zemlja Južnog Kavkaza ima nekoliko regija u kojima živi stanovništvo koje navodno trostruko nadmašuje ljudski životni prosjek. To su i Lankaran i Nagorno Karabah. Ali Lerik se smatra centrom stogodišnjaka.
U ovoj smaragdno zelenoj zemlji visoko iznad oblaka u planinama Talysh, prepunoj vijugavih cestica, ljudi su otkrili tajnu dugovječnosti i zdravlja.
U dvosobnom Muzeju dugovječnosti, izgrađenom 1991. i obnovljenom 2010., čuva se više od 2.000 eksponata koji dokumentiraju živote i sjećanja najstarijih stanovnika regije.
Muzej, osim pojedinačnih predmeta poput naprimjer pegli, kojima su se koristile tri generacije u porodici, ili marame i košulje, srebrni ćupovi, zdjele i pletene čarape, postoje i pisma na azerbejdžanskom i ruskom, a artefakti su toliko stari da je već tinta sasvim blijeda.
No, najimpresivnije su slike koje prekrivaju zidove muzeja i datiraju iz 30-ih godina prošlog stoljeća, a darovao ih je muzeju francuski fotograf Frederic Lachop.
Muzej i službena statistika Azerbejdžana definiraju “stogodišnjaka” slobodnije nego što biste očekivali: ovdje, znači da je riječ o svima starijim od 90 godina.
Međutim, još 1991. godine u Leriku je bilo više od 200 ljudi registriranih kao starijih od 100 godina, a ukupno broji 63.000 stanovnika.
Danas tamo živi 11 osoba starijih od 100 godina, a lokalno stanovništvo povećalo se na 83.800.
Trenutno najstarija mještanka Lerika je Raji Ibrahimova, stara 105 godina.To je dobra berba, ali blijedi u odnosu na starost koju je cijenio stolar, Shirali Muslumov, pastir koji je navodno živio 168 godina.
Na žutim stranicama njegove putovnice stoji da je rođen 1805., a na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji da je umro 1973. Ako je to istina, to bi bila najstarija osoba koja je ikada živjela.
Nažalost, u ranom 19. stoljeću malo ko se upisivao u knjigu rođenih u tako udaljenim selima kao što je njegovo rodno selo Barzavu, tako da ne postoji način na koji bi se dokazalo je li doista živio tako dugo.
Među onima koji su čestitali Muslumovu bio je i vijetnamski komunistički vođa Ho Chi Minh, koji mu je poslao razglednicu s pozdravom, “Dragi djede.”
Čini se da ovaj gen za dugovječnost postoji u porodici. Njegova 95-godišnja kćer Halima Qambarova kaže za CNN Travel da se – iako možda neće doživjeti 168 kao njezin otac, nada da će živjeti do 150 ili barem kao njezin djed koji je doživio 130.
Kad se zahladi, većina stogodišnjaka se preseli na više okolnih planina ali Qambarova je još bila u selu Lerik Barzavu kad je CNN Travel zakucao na vrata njezine skromne dvokatnice okružene velikim stablima jabuka i krušaka koje su posađene vjerojatno još u djetinjstvu njezinog oca.
Sjedeći kraj prozora, umotana u šal, ona govori i svoj maternji jezik Talysh, dijalekt koji govori samo 200.000 ljudi, a UNESCO ga je klasificiran kao “ugrožena baština”.
Pokazuje pasoš, u kojoj se ne navodi mjesec ili datum rođenja, samo godina: 1924. Možda joj je 95 godina, ali u potpunosti je prisutna, komunicira sa svojim praunucima i pokazuje živahni smisao za humor. Na pitanje o godinama, ona veselo odgovara: “15.“
“Britkost uma dio je njihove tajne. Oni se drže podalje od stresa, razmišljaju o životu filozofski, žive dan po dan, bez puno planiranja ili briga o budućnosti”, kaže muzejski vodič.
Qambarova dan započinje u zoru – ne želi predugo spavati niti se izležavati.
“Ustajem čim mi se otvore oči”, kaže.
Cijeli dan provodi radeći u vrtu ili oko kuće. Soba joj je mala, s debelim mekim tepihom i jastucima na podu. Mnogi ovdje radije spavaju na zemlji, sa samo tankim pokrivačem umjesto madraca, jer se vjeruje da je to najzdraviji način za odmaranje leđa.
Suprotno uvriježenom mišljenju, stogodišnjaci Lerika jedu meso, ali su naslijedili naviku konzumiranja svježih mliječnih proizvoda kao što su skuta, maslac, mlijeko i jogurt koji ovdje zovu ajran. Zbog ekonomskih razloga – bili su siromašni – nisu imali mogućnost jesti meso u velikim količinama.
Njezina kćer donosi veliki tanjur s kruškama i jabukama ubranim u vrtu, te malo aromatičnog čaja. Biljni je, cvjetni i osvježavajući.
Po povratku u muzej, vodič pokazuje stol s različitim biljem podrijetlom iz Lerika.
“Tajna dugog života je dobra ishrana, minerali u izvorskoj vodi i bilje koje dodajemo u čaj da bismo spriječili bolesti. Ljudi ne moraju uzimati nikakve lijekove, već samo prirodne lijekove”, kaže vodič. Zaista, Qambarova insistira na tome da nikad nije uzimala nikakve lijekove.
Iza njenih prozora, može se činiti da je selo mirno. Ali fizički rad koji seljani svakodnevno ulažu neizmjeran je. Od izlaska do zalaska sunca rade u vrtovima i poljima kao i oko kuće. Oni šiju i pletu i brinu se za velike porodice.
Takav je bio stil života i Mammadkhan Abbasova, 103-godišnjaka iz sela Jangamiran. Sjedeći na tepihu, preko puta prozora, stogodišnjak je gotovo potpuno izgubio vid i jedva čuje sina koji mu govori da su stigli gosti. Kad je čuo, počeo je pjevati i moliti, te izgovorio riječi dobrodošlice.
Uz Abbasovu stranu je njegov praunuk – a među njima je sto godina razlike u dobi.
Baš kao i Qambarova, Abbasov je bio čitav život zaposlen na polju i to je radio do prije sedam godina, kad mu se vid pogoršao.
“Oduvijek je bio dobar čovjek i živio svoj život kako treba”, kaže njegov sin.
U pogledu hrane, on jede “sve što Bog da” sa samo jednim ograničenjem – nikada ne pije alkohol.
Abbasov svoj dugi život pripisuje svakodnevnoj tjelesnoj aktivnosti koju je dozirao, kako kaže – da umori tijelo.
Uz dobru prehranu iz vlastitog uzgoja, pio je i litru ledeno hladne izvorske vode, koja je bogata mineralima za koje kaže da pridonose dugovječnosti.
No, studija iz 2017. na Univerzitetu Navarra u Španiji otkrila je da život na visokoj nadmorskoj visini smanjuje rizik od srčanih bolesti, moždanog udara i dijabetesa. Studija koju je izveo Univerzitet u Coloradu iz 2011. otkrila je da ovi stanovnici neba žive duže.
Dob nekih od ovih proslavljenih stogodišnjaka možda je još uvijek osporavan, ali ovdje u Leriku njihova zaostavština živi kroz ljude koji još uvijek poštuju jednostavnu tajnu dugovječnosti: fizička aktivnost, dobra ishrana, puno vode i stav prema životu koji kaže: živimo samo jednom, ali ako to učinimo ispravno, sasvim je dovoljno.
