Nemam pojma. Možda bih bio kriminalac. U to vrijeme je bilo mnogo provala. Nisam rekao da smo išli da krademo. Ali smo uzimali i neke druge stvari, ne samo bicikle.
Bilo je to u i oko robne kuće, često sam i ja u njima učestvovao, neke i organizovao. Sreća da otac o tome ništa nije znao. Otac jeste pio, ali je imao i principe, poput: Čovjek može raditi dosta toga na svoju ruku, ali nikako krasti, to nikako! Ali nebo možeš skinuti za sebe, on je bio takav tip.
Onaj put, kad smo uhvaćeni u robnoj kući Wessels sa zimskim jaknama i ukradenim stvarima, imao sam sreće. Bili smo pokupili stvari koje nisu samo bombone i žvake, već puno toga u vrijednosti od hiljadu i četiri stotine kruna. Drugarov otac nas je preuzeo i kad je stiglo pismo nama u stan, Zlatan Ibrahimović je uhvaćen sa ukradenim stvarima, bla, bla, bla, uspio sam ga poderati prije nego ga je tata vidio. Inače, teško bi mi bilo.
Ali jednu stvar ću reći sa sigurnošću: nikad ništa nije bilo s drogama. Razumljivo, uvijek sam bio protiv toga. Nisam se slagao ni s očevim pivama, prosipao sam ih. Bacao sam i mamine cigarete. Mrzio sam sve droge i otrove i imao sam sedamnest ili osamnaest godina kada sam se napio prvi put i povraćao po stepeništu kao i mnogi tinejdžeri. Poslije toga nije bilo sličnih ludosti do jednog kolapsa u kupatilu poslije prvog uspjeha sa Juventusom. Bio je to Trezeguet, ta zmija, koji me nagovorio da pijem shots.
***
U naselju koje se zove Rosengard ima mnogo raznih četvrti koje su, ustvari, bile skoro identične; ni jedna od njih nije bila ni bolja ni lošija od druge, ali ipak je jedna imala niži status od svih ostalih. To je četvrt koja je nazivana ciganska. E ta je četrvrt zaista bila na lošem glasu. Nije to bilo tako u stvarnosti podijeljeno, pa da su svi Albanci ili Turci živjeli ili se igrali samo u jednoj četvrti, ne. Nije porijeklo stanovnika odlučivalo o tome kakva je četvrt ili gdje ćemo se igrati, ali smo se ipak držali svoje. Jedna od čertvrti je naprimjer nazvana Trnoružica.
Ta četvrt je imala ljuljačke, mjesto za igru, jarbol za zastavu i fudbalski teren gdje smo igrali lopte svakodnevno. Ponekad mi nisu dozvoljavali da i ja igram jer sam bio mali. Tada sam plamtio od ljutine. Mrzio sam da budem isključen iz grupe. Mrzio sam da gubim.
U igri s loptom ipak nije bilo najvažnije da se pobjeđuje. Najvažnije su bile finte i trikovi, umjetnost igranja loptom. I to da čuješ: ”Oj, oj ! Wow! Gledaj ovo!” Oduševiti i impresionirati društvo trikovima i driblanjem, trenirati i vježbati do besvijesti samo da bi pokazao da si najbolji od svih.
Najčešće su mame bile te koje su prekidale naše igre vičući s prozora: ”Kasno je, hajde u kuću, vrijeme je za večeru.”
Uskoro, uskoro”, govorili bismo i nastavljali igrati. Znalo je to potrajati do kasno u noć, i po kiši, i tada je najčešće nastajao haos. Ali mi smo nastavljali igrati, ne obazirući se na kišu, ni na šta. Najvažnije je bilo biti brz i u nogama i u glavi, posebno za mene koji sam bio mali mršavko, pa sam se morao na sve načine zaštititi od nasilnih napada protivnika. Učio sam brzo sva lukavstva jer sam bio prinuđen, obožavao sam da čujem divljenje i pohvale svih koji su me gledali.
Počesto sam spavao s fudbalskom loptom i prije nego što zaspim, razmišljao sam o trikovima i fintama koje bih mogao upotrijebiti sutradan. Sve se odvijalo kao film u mojoj glavi.
Prvi klub u kojem sam trenirao zvao se MBI (Malmo boll i sportsko udruženje). Bilo mi je samo šest godina kad sam počeo. Igrali smo na šljunkovitom terenu iza nekakvih zelenih baraka, i najčešće sam dolazio ukradenim biciklom. Ne mogu se pohvaliti da sam uvijek radio kao što su treneri htjeli, zato su me i izbacivali nekoliko puta. Psovao bih i vrištao idući odatle a oni su uvijek upozoravajućim tonom vikali za mnom: ”Pa dodaj loptu, Zlatane!”
Smetalo mi je to, i osjećao sam se izostavljeno. U MBI su igrali i stranci i Šveđani i mnogi roditelji su reagovali i prigovarali zbog trikova naučenih u mojoj četvrti, a ja sam ih sve slao u neku stvar, materinu, i mijenjao klub više puta. Naposljetku sam dospio u klub FBK ”Balkan” i tek tada sam osjetio da je to bilo ono pravo.
Autobiografija napadača Milana i švedske reprezentacije, inače porijeklom Bosanca, pisana uz pomoć novinara i pisca Davida Lagercrantza, postigla je ogroman uspjeh u Švedskoj, gdje je prodata u milion primjeraka. Objavljena je još i u Danskoj, Norveškoj, Finskoj, Islandu, Italiji, Poljskoj, Mađarskoj, a sredinom februara njena engleska verzija lansirana je i putem aplikacije za iPad.
