Vojne vježbe koje se pompezno najavljuju kao ‘najveće ikada’, ‘historijske’, ‘rekordne’, ‘najsloženije’ i ‘najobimnije’ – nisu više nešto što možemo samo čuti kada su u pitanju velike sile ili savezi, kao što su SAD, Rusija, Kina ili NATO. Taj trend prelio se i na regionalni plan, gdje prednjače Hrvatska i Srbija koje su nedavno održale dvije takve vježbe nazvane ‘Velebit 18’ i ‘Vek pobednika 1918-2018’.
Uz prisustvo najviših državnih i vojnih zvaničnika, u obje zemlje predstavljene su brojne jedinice i ‘najmodernija’ vojna oprema na više lokacija, učešće je uzeo rekordan broj pripadnika vojske, a sve su zabilježili brojni mediji. Izjave državnika i generala također su pratile ovakve ceremonije, najčešće one o najavama novih ulaganja u vojne snage te poruke o njihovoj opremljenosti i spremnosti.
“Ova vježba šalje poruku hrvatskom narodu i regiji da Hrvatsku štiti jaka i moderna vojska, dobro opremljena, spremna za konvencionalne i nekonvencionalne izazove”, rekao je tako ministar odbrane Hrvatske Damir Krstičević na vježbi koja je trajala neprekidno 72 sata a u njoj su učestvovale sve jedinice Hrvatske vojske i više od 5.500 vojnika.
Ipak, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na vojnoj vježbi ‘Vek pobednika’, u kojoj je učestvovalo 8.000 pripadnika vojske sa 645 borbenih sistema, još jače je uzvratio rekavši da u regiji nema jače vojske od one u Srbiji. Njegove izjave, i cijelu vježbu na nekoliko lokacija, prenosilo je više od 70 kamera nacionalne televizije.
Ipak, stručnjaci ukazuju na netačnost Vučićeve tvrdnje, također naglašavajući da nema ništa novo u vojnim vježbama, te da se radi o redovnim aktivnostima koje se održavaju tokom jeseni. Međutim, dodaju, novina je nadmetanje između zemalja u tome ‘koja je to najveća mala sila’ u ovoj regiji, popraćena medijskim prenosom takvih aktivnosti.
“Uobičajeno je da se na jesen završi ciklus neke obuke i da se povedu vežbe, ali to predstavljanje kroz medije ko je jači na Balkanu je novina. Aktivnosti kakve su bile ovogodišnje, prije nekoliko godina bi bile vojna rutina i samo novinari koji su specijalizovani za vojne teme to bi pratili, a sada vežbe dobijaju poptpuno drugačiju dimenziju kada gotovo kroz svakodnevnu medijsku i političku sliku čujemo da se Srbija i Hrvatska nadmeću za uticaj u tome koja je to najveća mala sila u ovom regionu, ko ima najjaču vojsku, ko čini najviše na jačanju vojske”, objašnjava vojni analitičar iz Srbije Aleksandar Radić.
‘Vojna vježba u Srbiji je bila manifestacija’
Ovo najbolje pokazuje vojna vježba u Srbiji, koja, prema mišljenju Radića, zapravo i nije bila vojna vježba nego manifestacija izvedena bez nekog unaprijed utvrđenog scenarija, u kojoj je niz odvojenih vježbi prikazno kao cjelina.
“Zato što je državni vrh Srbije išao helikopterima od tačke do tačke, na različite lokacije, uputilo je poruku da zapravo vežbu ne treba da čitamo kao redovnu obuku nego simobol prestiža vojske Srbije u regionu.”
Radić ističe da je poređenje vojski zemalja bivše Jugoslavije štetno s obzirom na prošlost, ali da se Vučićeva izjava o ‘najjačoj vojsci’ možda može tumačiti time da je vojska Srbije prirodno najbrojnija, jer od svih zemalja bivše Jugoslavije ima najviše stanovnika.
Činjenica je, dodaje, da je Srbija napravila jednu vojnu modernizaciju te da su vojni troškovi znatno porasli. Vučić je tako na marginama vojne vježbe rekao da se radi o ‘milijardama’.
“Znači, već pričamo o jednom mnogo većem okviru finansiranja, nabavlja se novo naoružanje, ali pre svega radi se o medijskoj slici kako se mnogo toga odvilo na vojnom planu. Izveštava se o pregovorima o nabavci naoružanja, a ranije to nije bilo uobičajeno, niko nije objavljivao kada se incijalno kreće u te pregovore, što šalje jendu sliku o tome da živimo u maltene državi koja stalno očekuje neku opsanost, pa, ne daj Bože, i rat.”
‘Teško da su vojske u regiji prijetnja stabilnosti’
Marinko Ogorec, profesor na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu, smatra kako vježbe u regiji koje su nedavno završile u Hrvatskoj i Srbiji nemaju političke konotacije kao što imaju vježbe velikih vojnih sila i saveza.
Također, dodaje, nije se desilo ništa neuobičajeno, jer se tokom jeseni u velikom broju zemalja održavaju vojne vježbe iz prostog razloga što se tada nanosi najmanja šteta poljoprivredi, jer je gotovo sav urod s poljoprivrednih dobara pobran i uskladišten, a u turističkim zemljama kao što je Hrvatska uglavnom je završena turistička sezona.
Međutim, Ogorec ističe da “po svim parametrima kojima se mjeri učinkovitost nekih oružanih snaga”, vojska Srbije ne može smatrati dominantnom regionalnom silom, kako tvrdi Vučić.
“Što je Vučić želio poručiti tom izjavom stvarno ne mogu komentirati. Vjerojatno ta izjava primarno ima unutarnjepolitičke konotacije i usmjerena je prema domaćoj srpskoj javnosti. Inače, što se tiče opremljenosti oružanih snaga zemalja jugoistočne Europe, nastalih nakon raspada SFRJ, mislim da su usklađene s proračunskim mogućnostima njihovih država. Uglavnom, u najvećem dijelu mogu odgovoriti na potencijalne izazove suvremenih međunarodnih prijetnji, ali same po sebi teško mogu biti ozbiljna prijetnja stabilnosti u regiji, bez obzira na moguće ambicije pojedinih državnih čelnika.”
‘Pokazivanje mišića’
Međutim, druga je priča kada se radi o vojnim vježbama svjetskih sila, kažu naši sagovornici, i jaki epiteti u njihovom slučaju su opravdani.
Ruska vojna vježba ‘Vostok-2018’ održana u septembru najveća je vojna vježba u cjelokupnoj vojnoj historiji Rusije u kojoj je učestvovalo gotovo 300.000 vojnika. Jednako tako i NATO manevri ‘Trident Juncture’ iz oktobra znatno su složeniji i skuplji od uobičajenih vježbi koje je do sada provodio taj savez. Ta vježba najavljena je kao najveća nakon Hladnog rata.
“U oba slučaja mogli bismo konstatirati kako se radi o svojevrsnom ‘pokazivanju mišića’ i novom raspoređivanju globalne vojno-političke moći, te repozicioniranju velikih sila na međunarodnom planu. Nadajmo se da će se na tome i zadržati”, kaže Ogorec.
Radić objašnjava da je nakon završetka Hladnog rata vojska postala nepopularna tema i bila je marginalizirana, međutim, sada ponovo vojna sila postaje argument u psihološko-propagandnim dejstvima i dnevnoj politici zbog čega su vojne vježbe udarna vijest u medijima.
