Jedan događaj koji mi se nedavno desio evocirao je uspomene u meni.
Uspomene i sjećanja na taj period pokrenule su lavinu emocija, i to emotivno nadahnuće se pretvorilo u riječi, a riječi kao nabujala rijeka krenule su putem uspomena.
Taj put prema uspomena je period, koji povezuje vremensko razdoblje od 1991. godine do 2018. godine ili u skraćenom nazivu, ja taj put nazivam ‘’Dvadeset sedam godina prije i poslije’’.
Tufahije
Iskreno, ja nisam mislio o tufahijama 27 godina,
I onda, jedan mig, jedan tren i ‘’to slatko (od jabuka i oraha)’’ me vraća unazad za jedan period, dug kao jedan život ili mnogo života, i podsjeti me na jedan grad pun života i jednu zemlju punu života.
Sva ta sjećanja me odvode u vremensku dimenziju (koju ja nazivam) ‘’daleka stvarnost’’.
Gledajući te slike prošlosti, misli putuju u daleku ‘’stvarnost’’, osjećam tjeskobu, gubim zrak, nešto me guši i steže u grudima.
Čudan neki osjećaj, dođe ti da mrziš CIJELI SVIJET, (a ja bih to na dalmitinskom gromoglasno odbrusio ‘’MRZIM CILI SVIT’’)
Onda ti dođe da mrziš sebe, MRZIŠ ŽIVOT, MRZIŠ LJUDE.
Čudan osjećaj, bolan, jedini lijek su SUZE i SUZE TEKU, kao rijeka, kao Drina, kao Miljacka..
Glas duše, tiho i nečujno šapuće, kao brižna mati ’’Smiri se sine, smiri se’’.
I ponovo dišeš, udišeš zrak, čuješ otkucaje srca, otvaraš oči, gledaš, posmatraš ‘’današnju stvarnost’’.
Dok lutaš u mislima, pitaš sebe:
Kakav je ovo ‘’SVIT’’?
ŠTA je sa ovim ‘’SVITOM’’?
ŠTA JE LJUBAV?
ŠTA JE ŽIVOT?
ŠTA JE LJUBAV bez života?
Šta je život bez ljubavi?
Da li je život hrana za ljubav, iIi je ljubav hrana za život?!
Hrana
Danas je hrana vještačka i neukusna,
Danas često kažu, hljeb je k‘o papir.
A hljeb je ‘’NIMET’’,
KAKO PAPIR MOŽE BITI ’’NIMET’’?
KAKAV JE OVO ‘’UMMET’’ KAD NEZNA CIJENITI ‘’NIMET’’?!
Ja INSANA..
Ja Dunjaluka Allahu dragi..
Misao
Papir,
Imam utisak da su i ljudi slični papiru!?
Raznih formata: A4, A3, A2,
Raznobojni, jednobojni, bezbojni, providni,
Bezosjećajni,
Žele da te pocepaju, zgužvaju,
Ima i takvih koji te žele šutnuti u prolazu, zaljepiti k’o žvaku ili nogom zgaziti k’o ćik od cigarete.
Okrutan neki ‘’SVIT’’!
Ja ‘’Svita’’ Bože dragi..
Nažalost, svugdje je isto,
Često poželiš da si sam, i da ne gledaš ljude!
Da budeš negdje daleko, daleko od ‘’njih’’, daleko od ‘’Papira’’,
Traziš svoj mir i želju da se družiš sa prirodom, jer razum ti govori da samo lijepe stvari imaju smisao!
U tom druženju zamišljaš ljepotu, lutaš u mislima, uživaš, osjećaš toplinu vraća ti se osmjeh na lice, i pitaš sebe: Šta zapravo predstavalja pojam ‘’Ljepota’’?
Vid je ljepota, zar’ne?!
Zahvalan si što imaš taj ‘’dar’’, to je povlastica, da sam možeš birati koga želiš gledati ili šta želiš gledati .
I tako pogledom tražiš samo ono sto ti se dopada, želiš pronaći nešto lijepo.
I konačno, ugledaš ‘’Osmjeh’’.
Nježan ‘’Osmjeh’’.
Vidiš oči pune sjaja i priznaješ sam sebi: ‘’Uvijek sam volio osmjeh na licima nepoznatih’’
Volim da vidim ljude nasmijane,
Tužan sam kad ih nevidim, i onda zamišljam ljude nasmijane,
Često, zamišljam dolinu punu cvjeća,gdje pčele svojom melodijom svakom cvjetu daruju ljepotu zvuka, a tihi vjetar prenosi taj zvuk od cvjeta do cvjeta pretvarajući ih u note i stihove..
Ponovo čujem riječi i tihi šapat: ‘’Zatvori oči sine i smij se, duže ćeš živjeti, smij se…’’
‘’Inšaallah’’, odjekuje eho u daljini.
MONOLOG
Napisat ću knjigu,
Pod nazivom ‘’Tufahije’’
Ma šalim se,
Pa sve tako počne u šali, zar ne!?
I ja se u šali sjetio naslova,
Al’ paše, jel’ da?
Sviđa ti se?
Zamisli, koji bi to film bio!?
Naslov je lijep.
Zar samo naslov?
A cura?
A tufahije?
Sve što je slatko je lijepo?!
Knjiga
Autobiografija
.Mijesto
.Grad
.Ljudi
.Caršija
.Rijeka
.Adeti
.Slastičarna
.Bajram
.Tufahije
Sadašnjost/Stvarnost
Moja sjećanja od prije 27 godina se obnavljaju,
Evociram uspomene,
I eto, opet sve se ponavlja,
Tufahije,
Čarsija,
Ljudi, smijeh,
Al’ sada druga čaršija,
Druga ’’Raja’’,
Drugi grad,
Druga rijeka, al’ Miljacka teče,
Ali ista Sjećanja,
No ljudi drugačiji,
Neki ljudi isti,
Neki su novi,meni nepoznati..
I ja nisam isti!?
I ja sam (ne)poznat!?
Ali moram biti iskren, prema sebi a i prema drugima:
Osjetio sam puno emocija a i sjete na jednom mjestu; i zaključio, da:
‘’Ljudi koji imaju dobrotu u sebi,
čistu dobrotu,
onako, čistu kao suza,
Ti ljudi će uvijek imati ista osjećanja,
Samo će ih sakriti ‘’Od SVITA’’,
od drugih ljudi, koje ne poznaju,
ili od onih ljudi zbog kojih su izgubili vjeru u ljude.’’
Ja sam to osjetio,
OSJETIO SAM LJUDE, KOJI IMAJU TU DOBROTU U SEBI,
BIO SAM BLIZU NJIH,
BIO SAM SA NJIMA,
Bio sam u gradu koji ima DUŠU,
U GRADU KOJI JE U MENI PROBUDIO USPOMENE,
U gradu koji ČUVA I NJEGUJE DOBROTU,
Bio sam u SARAJEVU,
Kod MOJIH ljudi,
Da, TO mogu reći na različitim jezicima,
Samo Potvrdno DA, KOD MOJIH LJUDI,
DA ili PO, ili SI, ili EVET, ili YESS, meni je svejedno.
Moram priznati nažalost, da (danas) čovjek mora naučiti kako da sakrije svoja osjećanja, inače je propao!
Bolna istina.
Ja se puno toga sjećam, ne baš svega, ali u mojim sjećanjima imam urezanu sliku u raznim bojama,
Zato pišem,
Slovima i rječima želim nacrtati tu sliku,
Šaram kistom dodajem, kombinujem razne boje, a u mislima čujem šapat…
‘’Ma’ Svašta smo prošli u životu, Jel’ da?
I ružnih i lijepih stvari nam se desilo’’,
‘’Čega više? Lošeg ili dobrog, to samo TI znaš, ili svako za sebe posebno zna.
Mogu samo reći: To je tvoj Kader ili to je moj Kader.
Svako ima svoj Kader,
Dobar ili Loš’’.
‘Kader’’ ili Sudbina, vraća nas ponovo na neka mjesta gdje susrećemo ljude koji nam puno znače u životu, a da mi toga nismo svjesni.
Vjernik kaze Elhamdulilah
Baš tako, Elhamdulillah.
Zato se ja MOJIH uspomena prisjećam po lijepom.
I sve što me podsjeća na to vrijeme, u meni budi osmjeh, toplinu..
A misli i riječi, same izviru, teku ko rijeka, ko Drina..
Drina i danas teče ispod brane, ispod mosta, pored ‘’Naselja’’u Malom Zvorniku.
Sjećam se džamije pored ‘’Zelene Rijeke’’, kandilja na munari za Ramazan, Teravija, ‘’U Naselju’’, puno toga se lijepog sjećam.
Tako je to bilo haman prije 27 (dvadeset i sedam) godina!
DIJALOG
Jednom si mi rekla:
‘’Znaš fino pisati,
Moraš napisati neku knjigu..
Sabrati misli u neko dijelo’’.
Ma’ nemam ja sabura za tako nešto,
Motivacija mi dodje samo tako, ponekad,
Tek sad’ vidim koliko sam toga ovdje napisao,
Sam sebi se čudim,odakle izviru sve ove rječi!?
I eto (mozda) početka knjige!!
Ne znam!?
Ozbiljno to mislim,
Vidiš da se ne smijem.
A ti kažeš:
Samo tako nastavi, spusti na papir svoje misli, samo piši..
Hm, ne znam!?
Ja, bivši sportista, student gradjevinarstva, sad pravnik, i zamisli jos pisac, koje kombinacije!!
Ma daj molim te, zezaš me.
Mislim da za knjigu treba stručnost !
Književnost!
Ma ne treba,
Samo piši, piši od srca, važna su tvoja razmišljanja…
Hm, ne znam, mozda jednog dana!?
Sad upravo razmišljam, ako te poslušam, moram isplanirati puno toga: trebam naći kucaću mašinu, onda naći nekoga ko će to pročitati, ko će mi dati smjernice i uputstva kako da ispravim pravopisne greške, šta da dodam, odnosno šta da promijenim..
Biti pisac, mislim da treba puno znanja, talenta,volje, želje, odricanja, rada.
Ipak , hvala ti za podršku i motivaciju.
VELIKO HVALA,
Hvala ti još jednom,
Hvala ti što si bila tu,
Hvala ti za Tufahije,
Hvala ti za Sve..
Molim, nema na čemu.
Hvala i tebi.
Moja misao:
Lijepe rječi uvek se rado čitaju,
Lijepe rječi nas podsjećaju na plemenitost duše,
Zar nas vjera ne uči baš tome?!
Zato iskoristi ZAMAN i piši,
Lijepim rječima širi: Dobrotu, Ljubav, Humanost, Blagonaklonost, Srdačnost..
Ja često volim reći: ‘’Udijeli sadaku osmijehom, a kroz suze isperi svu nečistoću koju nosiš duboko u sebi,u duši…’’
Širi oko sebe Dobrotu: Dobrota je veliko bogatstvo koja nas čini još bogatijima, samo ako ustrajemo da je gajimo i njegujemo, kroz osmijeh, blago sa nježnošću, ljubaznošću, pažnjom, bez obzira da li nas ljudi kojima je ta pažnja usmjerena i taj osmeh poklonjen razumiju.
Moto života
Moramo se potruditi da uvijek zračimo toplinom, dobrotom, močda će nam tad biti lakše da sva ‘’Sjećanja’’, koja nosimo u sebi, doživimo kao jednu realnost i ‘’Stvarnost’’ našeg života!!?
Zanimljivo, pomalo bolno, ali ta bol ostaje duboko u nama, pogotovo u meni, čekajući da sagori, i da se pretvori u pepeo, a onda da puhne neki vjetar i svu tu bol ponese sa sobom negdje daleko, visoko u oblake!!
Vrjeme
Kažu, danas oblačno, a sutra će kiša,
Baš lijepo,
Kiša je berićet,
Bit’ će berićeta haman!!?
Inšalah, baš u pravi zaman.
Takav je insan, voli sve što je lijepo.
Kraj
Piše: Nadir Jusufi, Tetovo (Makedonija)
