Izgubila sam nekoliko litara krvi. Kad sam se vratila među žive, koža mi je bila mrtvački žuta, izgledala je kao da nema kapi krvi. Sve me je boljelo. Pored mene, u šok sobi ležao je stariji gospodin. Pitala sam se što on radi ovdje, ako sam ja rodila. Je li moje dijete živo, strahovala sam. Bila sam zbunjena, gotovo kao i medicinska sestra koja je stajala kraj kreveta, buljila u mene i čudila se: ‘pa ova žena je oživjela’.
Dana kad je gotovo nasmrt iskrvarila na porođaju prisjeća se Ramona iz mjesta na istoku Hrvatske. Ona i suprug uvijek su sanjali o velikoj obitelji. Ramona je u 35. godini, šesti put ostala trudna. Već u prvim tjednima trudnoće rekli su joj da će stvari vjerojatno poći po zlu. Teška dijagnoza glasila je placenta praevia, odnosno predležeća posteljica. To je značilo da Ramona mora čuvati trudnoću kako ne bi došlo do krvarenja, odnosno odvajanja posteljice, što može biti pogubno i za bebu.
Već u 24. tjednu trudnoće Ramona je spakirala zavežljaj i krenula u bolnicu na čuvanje trudnoće.
‘Iščekivanje me ubijalo. Bila sam uvjerena da ću umrijeti’
– Rekli su mi da mogu da iskrvariti već za 10-ak minuta. A nama treba pola sata vožnje do bolnice. Nisam imala izbora, morala sam ostaviti sve doma i poći. Kad su rekli što me čeka, molila sam se samo da beba preživi. Sa svojom smrću već sam se pomirila. Bilo je to grozno razdoblje. Cijelo vrijeme su mi se filmovi vrtjeli po glavi. Mogla sam poludjeti od onog što su mi liječnici govorili. Iščekivanje me ubijalo. Bila sam uvjerena da ću umrijeti. Nisam htjela ni da mi obitelj dolazi. Srećom, nisu me slušali već su kraj mog kreveta stražarili svaki dan. Znam da sam propitkivala odluku o toj trudnoći. A samo sam željela dijete, nisam mislila da će do toga doći. Rodila sam toliko djece, a do te trudnoće nisam ni čula za taj poremećaj, a onda sam sve o njemu saznala na najbolniji mogući način – govori.
‘Borila sam se za svaki udah. Sa zadnjih izdahom, duša mi je izletjela iz tijela’
A onda su, negdje u 32. tjednu, počeli bolovi.
‘Osjetila sam da sam ustala, otišla iz same sebe’
Nastavlja u dahu: ‘Zvuči čudno, ljudima koji takvo što pričaju rijetko tko vjeruje, ali ja znam da se to meni dogodilo. Moram sebi vjerovati. Osjetila sam da sam ustala, otišla iz same sebe. Moja duša osjetila je mir, spokoj i tišinu. Znala sam da se tamo dolje, gdje je ostalo moje tijelo nešto loše događa, ali nisam se okretala. Samo sam išla. Nisam hodala već lebdjela u nekom čudnom prostoru. Teško mi je izraziti se pravim riječima da opišem ono što sam vidjela. Danas kažem kako bih se voljela vratiti da malo proučim. Bilo je kao da mi je pao kamen sa srca, riješila sam se boli i svih briga. Samo sam išla i išla i išla… Nisam znala kamo, ali nisam ni marila kad je i samo putovanje bilo meko i udobno, lišeno bilo kakve težine. Plutala sam u bestežinskom stanju neko vrijeme, a onda sam zastala. Tamo negdje, usred jarkog svijetla ugledala sam lik. Svjetlo je bilo zasljepljujuće, ali nisam mogla skrenuti pogled. Okruživala ga je beskrajna blagost i toplina. Odmah sam ga prepoznala, bio je to Isus Krist, prekrasan, pun ljubavi. Gledala sam ga i osjetila zapanjujuću slobodu. Samo sam se na to koncentrirala, na njega, na silnu ljubav. Isusu sam se cijelu trudnoću molila. Gledala sam ga tako neko vrijeme, očekivala sam da nešto kaže. Nije mi se obratio, nije mi uputio ni jednu jedinu riječ. Ni ja nisam Njemu rekla ništa. Trenuci su prolazili, a zatim mi je dao znak. Učinio je samo to, ali bilo je dovoljno da shvatim poruku. S obje ruke mi je pokazao prema natrag. Bez ijedne riječi rekao mi je da moje vrijeme za onaj svijet još nije došlo, da se moram vratiti natrag. Isus me spasio, On me vratio među žive – kaže Ramona.
Dok je Ramona plovila drugim dimenzijama, dolje, na ovom svijetu, s druge strane bolničkih vrata Ramonin suprug doživljavao je svoju dramu.
– To mi je bio najteži dan u životu. Boljelo me vidjeti je u onom stanju. Dok su je odvozili u rađaonu, na čelo sam joj stigao tek na brzinu staviti znak križa. A onda je krenulo bolno iščekivanje. Nitko mi ništa nije govorio. Ispitivao sam liječnike, sestre, nitko tad još nije imao utješnih riječi. Vjerojatno zato što mi nitko sa sigurnošću još ništa nije ni mogao reći. Hodao sam gore dolje po bolnici, nisam znao kuda bih sa sobom. Stalno sam pogledavao na sat, ali minute su bile duge kao godine. Kad je već i porođaj prošao, smjestili su mi dijete u jednu prostoriju, dok su suprugu oživljavali u drugoj. Trčao sam s pedijatrije do šok sobe. Vidio sam liječnike kako trče u onu prostoriju gdje mi je bila supruga i znao sam da nije dobro. Plakao sam, mislio sam da je umrla. Zatim sam nasred hodnika kleknuo i zavapio prema nebu: ‘Gospodine, jednom si mi dao mog anđela, daj mi ga opet, nemoj ga uzeti’; Tada se dogodio moje malo čudo. Dok sam tako klečao, čuo sam glas koji mi je rekao ‘sada je sve dobro’. Jedan dio mene je osjetio olakšanje, ali mozak se još borio s tom informacijom. On je sagledavao činjenice koje nikako nisu ukazivale na dobro pa sam ustao i opet nastavio trčati gore dolje – prisjeća se.
Samo nekoliko trenutaka nakon što je čuo umirujući glas, stigla je prva dobra vijest. Prišla mu je liječnica koja ga je obavijestila da je beba stabilno i da će se vjerojatno oporaviti.
‘Moja mama je već dugo bila klinički mrtva’
S njim je gotovo sve vrijeme u čekaonici bila i jedna od kćeri.
– Znala sam da gubim mamu. Napokon je izašao doktor i pozvao nas da uđemo na odjel. Rekao nam je tati da su nas upozorili na posljedice i da oni više ništa ne mogu učiniti. Moja mama je već dugo bila klinički mrtva. Liječnik je rekao kako je na aparatima. U meni je sve umrlo. Izveli su je iz sale, a ja sam se osjećala tako bespomoćno jer mi je pred očima umirala. Otišla sam kući reći bratu i sestrama kako možda nikad više neće vidjeti mamu. Nisam im trebala ništa ni reći. Shvatili su. Samo smo plakali – rekla je Ramonina kćer.
No zaista je malo nedostajalo da se Ramona na izvuče.
– Kad su me krenuli reanimirati, već sam bila gotovo iskrvarila, koža mi je bila bez krvi, žuta. Probudila sam se, sva dezorijentirana, u šok sobi. Više nisam znala jesam li živa ili mrtva. Oko mene nije bilo nikoga iz moje obitelji. Nazvala sam kući – govori Ramona.
Dok su plakali za mamom, u kući obitelji zazvonio je telefon.
– Bio je to glas koji sam najmanje očekivala. Bila je to moja mama – rekla je kćer.
‘Znala da mi se dogodilo čudo’
Liječnik je Ramoni poslije objasnio da je doživjela kliničku smrt.
– Isti tren kad mi je to rekao ispalila sam da mi se duša odvojila od tijela, na što me on posprdno upitao jesam li vidjela tunel. Nisam ništa na to odgovorila, ali sam znala da mi se dogodilo čudo. Isus mi je dao znak da će sve biti dobro, a to isto rekao je i mom suprugu. Zato mu se i dan danas molim i uzdam se u Njega – kaže Ramona.
‘Malenoj je danas pet godina i čini mi se da je posebna’
I beba i mama pobijedile su loše izglede koje su im od samog početka davali. Malena danas ima pet godina. Već po izgledu razlikuje se od druge djece u obitelji.
– Možda zato što je najmlađa, ali baš mi se čini kao da je posebna. Od druge djece se ističe već na prvi pogled, sa svojom malom glavom, punom kuštravekose. A nekad imam osjećaj kao da zna što smo zajedno proživjele kad sam je donosila na svijet – ponosna je Ramona.
