Čitajući štampu pitam se ponovo, da li oni čitaju ovu štampu ili imaju neke drugačije novine koje čitaju? Gledam napaćene, jadne ali opet dostojanstvene radnike koji traže svoja osnovna prava i svoje zarađene plate. Gledam i slušam da je naše zdrastvo u kolapsu, velike bolnice, ambulante, nemaju osnovnih srestava za rad. Pacijenti koji leže u bolnici moraju kupovati osnovne lijekove, čak i zavoje za previjanje rana itd. U februaru smo imali obolježavanje i podsjećanje na prošlogodišnje demonstracije. I ovdje smo vidjeli veliko dostojanstvo gladnih i prevarenih ljudi. I opet ništa, oni (ovi u vlasti) niti čuju niti vide. Pa gdje oni žive? Šta slušaju i šta gledaju?
Kažu da su nekada pravi lideri i državnici ulazili u narod i slušali glas svoga naroda. Za sultana Sulejmana kažu da je često prerušen u prosjaka obilazio trgove i čaršije te slušao šta narod govori. Veliki halifa Omer b. Hattab, radijallahu anhu. jednom je preobučen u siromašnog čovjeka u sami mrak šetao ulicama Medine. Prolazeći tako jednom pored kuće u kojoj je bio otvoren prozor čuo je razgovor jedne majke i njenih kćeri. Majka je pitala kćerke da li su pripremile robu za sutrašnji pijačni dan? One su rekle da je sve spremno. „A da li ste pripremile mlijeko“? ponovo je upitala majka, kćerke su rekle da je i to spremno. Majka je ponovo rekla: “Dodajte vode u mlijeko pa neka bude više“. Jedna od njenih kćerki zvala se Fatima i rekla je: “Majko draga gdje ćemo to raditi, šta bi ti radila da te čuje halifa Omer“?, a majka je rekla: “Ma kakav Omer gdje je on sada, on nas niti vidi niti čuje“. A njena kćerka Fatima je rekla: “Ako nas ne čuje Omer čuje nas njegov Gospodar“. Halifa Omer je to sve čuo i vratio se svojoj kući. Sutra dan pozvao je Fatimu i razgovarao sa njom, zatim joj ponudio brak sa njegovim rođakom. Iz toga braka je loza emevijskog halife Omer b. Abdulaziza za kojeg se kaže da je bio najpravedniji halifa te dinastije, i neki ga ubrajaju kao petog halifu od Hulefai rašiduna.
Za Saudijskog kralja rahmetli Abdullaha, koji je nedavno umro kaže se da je i on imao običaj prošetati se gradom bez velike pratnje i policije. Tako je jednom otišao u siromašni dio grada i kada je vidio gdje ljudi žive i kakve su im kuće odmah je naredio da se tim siromašnim ljudima riješi stambeno pitanje.
Možemo li napraviti nekakvo poređenje sa današnjim našim vladarima? Ni slučajno.
Nije Bosna i Hercegovina siromašna zemlja, pa da zbog toga ljudi nemaju šta jesti. Nisu naše bolnice bez para pa da u njima nema zavoja i osnovnih lijekova za pacijente. Nisu naše firme tako loše i siromašne pa da radnici u njima ne mogu zaraditi sebi plaću. U čemu je onda problem?
Uvjeren sam da svi znamo odgovor na ovo pitanje. Problem je u našoj sebičnosti, korumpiranosti i ne sposobnosti da se suočimo sa novim izazovima našega života.
Problem je definitivno u gladnim utrobama onih koji se trebaju brinuti za narod. Pogledajte vi kolika su njihova primanja, koliko hiljada maraka mjesečno ulazi u njihove kuće. Nekoliko hiljada maraka su njihove plate, pa razne benificije o kojima niko ništa ne zna, pa plate njihovih supruga itd. Eto zbog toga kažem da naši političari ne žive na planeti zemlji, već na nekoj drugoj planeti. Oni ne čitaju novine koje mi čitamo, oni ne gledaju televiziju koju mi gledamo. Oni zapravo ništa ne gledaju. Oni primaju vijesti od svojih sekretara koji to sve lijepo pregledaju, a onda razaberu šta je za njihove šefove i serviraju ono što oni žele čuti. U tome je kvaka. Zbog toga oni ne žive stvarni život, već fikciju. Ako jedan čovjek pokrene privatni biznis i u tome uspije, treba mu čestitati na uspjehu i kazati bravo majstore. Neka bude bogat koliko hoće i koliko može. Ali ako jedan skretar jedne političke stranke (čitaj SDA) može raspolagati sa milionskim imanjem stečenim platom sa državnog budžeta, onda je to nešto drugo. Odgovor mora doći.
Kao što sam siguran u ovo što sam rekao još sam sigurniji da će doći vrijeme kada će se morati dati odgovori na sva ova i još mnoga druga pitanja. Jer, velika je nepravda na sceni, velika je razlika među ljudima, veliki su rovovi između vlasti i naroda, a to jednostavno ne može vječno trajati.
Autor: Mirsad Mahmutović
