Šta reći poslije pleminarnih rezultata lokalnih izbora 2016.godine u BiH. Osim duboko uzdahnuti i postaviti pitanje sami sebi, Pa dobro gdje smo to mi? Kojoj to krvnoj grupi pripadamo, pa smo postali toliko anemični na sve što se dešava oko nas? Kakvog smo to mentalnog sklopa, da nas više nije stid ni pred Bogom ni pred ljudima? Postoji li i jedna svetinja, a da je mi nismo izdali? Ima li u nas Bošnjaka ikakva crvena linija nacionalnog dostojanstva a da je nismo nagazli odnosno pogazili?
Najbolji odgovor na ova pitanja nam upravo dadoše lokalni izbori 2016.godine, na kojima Bošnjaci pokazaše svu nedoraslost trenutka u kojem žive i nedovršenost nacionalnog bića. Kojim se imenom može nazvati podjeda osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića u Veliko Kladuši za mjesto načelnika, osim moralnim krahom, koji to mentalni sklop trebaš biti da bi zaokružio osobu koja je naređivala i izvršavala zločine nad sopstvenim narodom, osim moralna bijeda, šta je to u nama tako pogano da nam progledat ne da, da nam zaklanja vidike i truje dušu. Zar smo toliko zabrazdili u pošast koja nas je jedanaest puta do sada koštala istrebljenja, izgovara se vrlo lahko „ne tiče me se“, a sa sobom nosi posljedice čiju težinu nećemo samo osjetiti mi, nego i generacije koje tek trebaju doći.
Izgubili smo nešto što nikad nismo smjeli da dovedemo u pitanje a to je Srebrenica, još uvijek kako oni najoptimističniji govore ima nade da Načelnik Srebrenice bude Bošnjak, ali zastrašujuća je i sama pomisao na to da uopće postoji i najminimalnija mogućnost da ne bude, a ne sve više najvjerovatnija stvarnost. Izgleda smo Srebrenici po drugi put svi okrenuli leđa, poslije ovoga više nevinih nema, niti postoji izborni pobjednik u Bošnjaka sve dok se za Srebrenicu bije bitka.
Na ovim izborima nema pobjednika, svi smo mi gubitnici. Po drugi put izgubili smo obraz u Srebrenici, gradu genocida, gradu masovnih grobnica…! I Kladuši smo dozvolili pobjednički povratak ratnom zločincu! Bošnjaci, na ovim izborima igubli ste obraz, a obraz je nenadoknadiva šteta. Ne znam čemu radost pobjede, kad svuda oko nas udaraju bubnjevi poraza koji grme o našoj sramoti. Nema danas ponosnih, jer smo na granici države BiH, na dvije kapije domovine, tj. u Srebrenici i Velikoj Kladuši, ostali bez časti, dostojanstva, na granicama Bosne smo sahranili moral, bacili ga pod noge našim katilima. Ko smije da se igra pobjednika u društvu poraženih, zar smo preslikali od Srba da i poraz zovemo pobjedom. Tamo gdje se brani Bosna mi smo porazili sami sebe, i zato danas nemamo pravo na ponos, radost i slast pobjede. Danas smo izdali sami sebe, svoje vrijednosti. Predali smo Srebrenicu i Veliku Kladušu u ruke zlikovaca, i dokazali da nismo dorasli povjerenog emaneta.
Da drže do moralnih principa svi predsjednici političkih partija koji su orjentisani probosanski bi podnijeli ostavke, jer su svojim neradom, nesposobnošću i nezainteresovanošću za bilo šta što izlazi iz granica Sarajeva uveliko doprinijeli ovako katastrofalnom ishodu.
Ne može lider SDA Bakir Izetbegović ničim nadoknaditi gubitak u Srebrenici, niti jedna sarajevska općina nema taj značaj za Bošnjake, za historiju, za državu kakav ima Srebrenica, i zato je poraz toliko veliki. Ne može se ni jednom pobjedom sprati mrlja srama koju doživjesmo u Kladuši. Jednostavno poraz je toliko težak jer smo ga sami izvojevali.
A ni običan narod nije amnestiran, toliko je odricanja i truda trebalo da se registuju za glasanje u Srebrenici. Neka nam je svima na čast, našim herojima u vrijeme agresije nije bilo teško da životima brane ovo što mi danas ugursuzlukom gubimo.
Autor: Elmedina Muftić/bosnjaci.net
